Kad god pričamo s prijateljima i komentiramo naše avanturice, glavno pitanje uvijek bude – "Kako to da ste odlučile otići baš tamo?" Na to pitanje se uvijek samo nasmijemo, jer ne postoji odgovor tipa – "Htjele smo upoznati kulturu, sviđa nam se priroda, uvijek nas zanimalo kako je tamo..." Naravno da nas zanima SVE i da želimo vidjeti SVE, ali odgovor na ovo pitanje je malo drugačiji. Rekle bismo da se naše destinacije događaju slučajno. Pa tako i Maroko. I sve što se dogodilo u Maroku.
Priča ide ovako nekako... Jednog sunčanog proljetnog dana, baš u vrijeme kad se u nama probudi želja za istraživanjem i lutanjem svijetom, sjedile smo na kavi (naravno) i razmišljale gdje bi mogle otputovati. Na pamet su nam padale razne destinacije i sve je zvučalo genijalno. Imale smo samo dva problema – prvo, ne možemo otputovati negdje daleko jer nemamo na raspolaganju mjesec dana i drugo, trebalo bi biti jeftino. Onak', jaaako jeftino! S tim konstatacijama na umu, krenule smo u istraživanje, onako iz zezancije. Istraživale smo low cost avionske kompanije, jer to je jedini način da pronađemo destinaciju koja nam se sviđa, a da put bude jeftin. Gledale smo Siciliju, Palma de Mallorcu i Ibizu.
Ne previše zagrijane, odlučile smo se da bi mogle otići na mini turu Ibiza-Palma de Mallorca. Karte su bile povoljne, letovi su se mogli iskombinirati i termin nam je odgovarao. Iako nas destinacije nisu oduševile – odlučile smo, idemo tamo! Put je put, provod je provod... Sutra dan smo sjele za laptop s namjerom da kupimo avionske karte. U jednom trenutku smo vadile kreditnu karticu, a u drugom trenutku smo kupile karte za Maroko. Kako se to dogodilo?! Ne znamo, spontano valjda.
Slagalice su se posložile idealno i naprosto nismo imale izbora! Brzo smo smislile plan puta, našle smještaj i iščekivale polazak. Budući da smo kupile low cost avionske karte, put je trajao malo duže nego što je uobičajeno. Letjele smo preko Brussela (grad koji je posao naš drugi dom). Kad smo sletjele u Rabat, glavni grad Maroka, sunce nas je ugodno pomazilo po blijedim obrazima, a ugodnih 30 stupnjeva nagovijestilo nam je da smo trebali ponijeti više kratkih hlačica!
Prošetale smo se gradom, popile kavicu i sjele na vlak koji nas je vodio u Casablancu. Nema se puno toga za vidjeti u Casi (kako domaći zovu Casablancu) osim druge najveće džamije na svijetu – džamija Hassana II. koja je dobila ime upravo po marokanskom kralju Hassanu II. Budući da nas se Casa nije dojmila, malo smo se zabrinule kako će nam se svidjeti ostatak putovanja.
Skeptično smo čekale vlak za Marrakech, ne sluteći što nas čeka. Sjele smo u kupe s jednom ženom i tri glazbenika iz Senegala. Kako je put odmicao, sve više i više smo pričale s glazbenicima... kada smo ih pitale za njihove neobične instrumente, odmah su ih izvadili i počeli svirati i pjevati. Nakon nekoliko minuta, ljudi su se počeli okupljati ispred našeg kupea. Svi su (uključujući i nas) oduševljeno slušali, gledali i pljeskali Senegalcima koji su priredili pravi show u vlaku!
Za nas je to bilo nezaboravno iskustvo...ali i nešto što je bilo potrebno da nam podigne raspoloženje i želju da nastavimo put po Maroku. Stigavši u Marrakech, doživjele smo totalni kulturalni šok – sjećate se, već smo nekoliko puta pisale o Marrakechu i ludnici koja vlada u tome gradu. Prvo smo nadobudno same pokušale doći do našeg hostela koji se nalazio u Medini – starom dijelu grada.
Nakon pola sata lutanja po labirintu ulica postale smo očajne. OČAJNE. I tako očajne, platile smo lokalcima da nas odvedu na željenu adresu (da se razumijemo, kod njih je to unosan posao). Hostel nije imao krov, spavale smo pod vedrim nebom i bilo je genijalno. Istraživanje Marrakecha bilo je genijalno. Odjednom je i Maroko postao genijalan. Poželjele smo još! Deve, pustinja, planine...sve, željele smo vidjeti sve!
U Marrakechu smo pronašle agenciju koja organizira trodnevna putovanja po Maroku, odlučno smo ispregovarale cijenu (Marokanci se jako vole cjenkati, a voli i Gabika), tako da smo na kraju bile i više nego zadovoljne. Iduće jutro s mini busom krenule smo u avanturu po Maroku – drevni gradovi, planina Atlas, Berberska naselja u kojima su nas ugostili na čaj i na kraju – Sahara. U blizini grada Merzouge čekale su nas naše deve, spremne da nas kroz pustinju vode do kampa gdje bi trebale provesti noć pod zvijezdama.
Na pola puta kroz pustinju, stali smo da uživamo u zalasku sunca – sa svih strana samo pijesak...i nebo okupano nijansama crvene, žute i narančaste boje. Prizor koji oduzima dah! U "kampu" (čitaj: tri deke povezane koncem i jedan šator) domaćini su nam priredili tradicionalnu večeru, glazbu i pričanje tradicionalnih zagonetki i mozgalica. Nismo mogle spavati, bilo nas je strah kukaca pa smo bosonoge šetale po dinama koje su okruživale naš kamp i čekale smo izlazak sunca. Predivno, predivno, predivno... Nakon nekoliko dana, došlo je vrijeme da se pozdravimo s Marokom i s divnim ljudima koje smo upoznale. Iza sebe ostavljamo predivne uspomene, smijeh, suze i fore koje samo nas tri razumijemo! Maroko je, od slučajnog putovanja postao jedno od naših najdražih mjesta...i zato je ova kolumna nostalgična!
