Već smo do sada, hvala Bogu, svi mi skupili nekog iskustva na području slomljenoga srca, naslušali se starih i mudrih » bolje sada nego kasnije », » »nije to bilo za tebe », » naći ćeš ti bolje » te dušu isplakali na koncertima raznoraznih umjetnika lakih nota i beskrajno patetičnih tekstova uz litre i litre alkohola upitne kakvoće i za čišćenje kupaonskih pločica, a kamoli ne za trovanje želuca istim.
Fenomen je, i kod frajera a i kod nas žena, da što veća budala bila s kojom smo okončali, to veće drame povlači cijeli taj bolni, patetični proces. Znam pouzdano, iz iskustva mojih prijateljica, kojima sam bila »moralna podrška » u takvim tragičnim situacijama, da što je bivši bio veći kreten, to ga je sporije preboljela. Da je sirotu ostavio fin momak, ambiciozan, pošten, uglađen i kulturan, nježan i krajnje pažljiv, što prema njoj što prema njenim prijateljicama, pa u redu... nego se ona jadna ucvilila više nego Lara i Marisol zajedno zbog primitivne seljačine kojega smo sve mi čitavu njenu vezu mrzile, a bome i on nas. I tako svaki put. Još mi žene, nježna bića kakva jesmo, u svemu bi i za svakoga našle opravdanje. Tako sam se ja naslušala » nije on znaš urlao ono tad na mene, nego on malo slabije čuje », po tonalitetu kojim se dečko glasao ja bih predpostavila da je gluh ko top. Ili » ma nije on mene vrijeđao, nije on tako mislio » nakon što ju je počastio frazama od kojih bi i Vuci bilo neugodno...
Da cijela situacija bude još interesantnija, primijetila sam kako žene vrlo slabo kontroliraju reakcije na prekide. Taj isti primitivni seljak će poprilično mirno ostatke svoje savjesti utopiti u nekom alkoholu, dok će ona vrlo vjerojatno dobiti upalu mišića i zauvijek promijeniti facijalnu ekspresiju od konstantne plačne grimase. Naravski će proći par mjeseci previše dok joj napokon ne sjedne u glavu da je vrlo vjerojatno bila pod hipnozom većinu veze, ili će mjesto starog kretena zamijeniti neki novi, još veći kreten - ako ima talent za odabir frajera kao npr. ja. Mogu ući u punu prostoriju nepoznatih mi ljudi i u startu reći tko je seljačina, a prepoznajem ih po sistemu – ako se meni svidi, garant je »poseban«, jer gdje ja bacim kamen, past će na barem pet takvih kretena.
Na samom kraju, kada se već odvila cijela melodramatika suza, nepotrebnih patetika, svađe, vike i dreke dostojne svake sapunice i oskarovske drame, najviše čudi koliko ljudi očajnički žele taj » jedan razlog«. Više nije dovoljno da nekoga ne voliš više, da ti se ne sviđa, da te strašno živcira njegov naglasak ili posao/hobi/što god da on radi, da bi radije 7 puta za redom polagao Statistiku ili Molekularnu biologiju, da ti smeta sam način na koji druga osoba postoji... Ništa od toga nije dovoljno dobar razlog za prekid veze u kojoj oboje znate da bi radije rudarili nego ostali. Mada, priznajem, mogu shvatiti da kad uložiš izvjesno vrijeme u nekoga, a taj netko ispadne psihički slučaj, jasno da se čovjek malo zapita u svoje moći prosuđivanja i odlučivanja. Neke budale u životu ti svojim psihozama zauvijek ubiju dobar dio mozga i htio ne htio, zapitaš se koje droge su ti davali da ti je toliko trebalo da dođeš do to malo pameti što još nije kontaminirano tuđom glupošću. U svakom slučaju, svijetlo postoji na kraju bolno patetičnog, dozlaboga napornog i »što mi je ovo u životu trebalo« tunela, i veliko je kao Sunce, kada se napokon shvati da problem zaista » nije u meni nego u tebi » i napokon se ukaže šansa za normalan nastavak samačkog života u miru bez tuđih nepotrebnih komplikacija i ispada...
Naravno, to ipak uvelike ovisi na kakvu ste budalu naletjeli... al' to je tema za drugi put, za neku dužu kavu...
