Život u glavnom gradu pruža beskonačno mnogo pogodnosti poput knjižnica, muzeja, sportskih centara, kazališta i kulturnih ustanova. To su ipak mjesta kojih se ovaj put nećemo doticati. Također pruža puno izbora u vidu kafića, barova, birtija i klubova kojih ima sasvim dovoljno u ovome gradu i kojih ćemo se dotaknuti ponajviše jer su rasadište svakojakih kretena čije bi jedino opravdanje za lobotomirane postupke trebalo biti da su kao mali pali na glavu. I to nekoliko puta.
GOSPODIN ZALJUBLJIVI
Klasičan primjerak persone muškog roda je lako prepoznatljiv po uznemirujućem buljavljenju kao ritualu privlačenja pozornosti. Kada i ako se primjerak uopće odluči stupiti s vama u kontakt, pristup je UVIJEK isti. Kaže: “Ja sam se zaljubio”. Kažem “ako” jer se vrlo često događa da sve ostane na buljenju. Ne znam zaista da li je tragičnija varijanta da vas netko vreba s kraja kluba i u svakom datom trenutku lovi vaš pogled ili da vam zaista odluči prići.
Nakon najnemaštovitijeg uleta otkad smo evoluirali od ameba: “Ja sam se zaljubio” osjetiti ćete potrebu zahvaliti se i biti ljubazni. NEMOJTE. Locirati će vas na fejsu, biti dovoljno prepreden da od vaše ne tako bistre frendice dobije broj i onda ste gotovi. Slijedi niz patetičnih pokušaja da vas izvede van, a kad skužite da je možda malo pretjerao i odbijete, slijedi drama čijeg bi se scenarija i Jelena Popović Veljača Ne znam Više Kako Se Preziva pozavidjela. Od “Kako si mogla ja sam te stvarno htio upoznati”, “Zašto mi ne pružiš priliku ja se tu ponižavam“ do “Kako možeš biti tako hladna, ja sam stvarno zaljubljen.“ Ne nisi. Vidio si me jedan put u životu, nemaš pojma gdje živim (hvala Bogu) i što se tebe tiče mogu biti paranoidni shizofrenik kojem veselje pruža kasapljenje životinja sitnog zuba. Tako da nisi zaljubljen. A sudeći po tvom ponašanju, ti bi čisto mogao odgovarati tom opisu.
IMAM CURU AL' KAO DA NEMAM
Ovo čak nije ni naslov, nego fraza s kojom me tu i tamo razvesele. Cure zapamtite, u slučaju da ste u komunikaciji s nekim tko vam odgovara i spremne ste mu dati broj, UVIJEK pitajte ima li curu. Da se ne bi dogodilo da provedete ugodne sate čavrljanja sa “savršenim“ i upitate više radi flerta nego ozbiljno ima li curu, a kreten vam odgovori kako je s Tihanom već nekih godinu i deset mjeseci, ali neka vas to ne muči. Neka me to ne muči? Kakvu groznicu si ti prebolio da misliš kako bi ja provela pola sekunde baljezgajući s tobom u 4 sata ujutro u klubu da sam znala da imaš curu, kretenu? Onda naravno slijede objašnjenja kako je ima, ali kao da je nema i da što ona ne zna, ne može je boljeti. Simpatično. Ja na to obično odgovorim da ako ne ispali u roku sad, sposobna sam mu nanijeti takvu bol da se neće znati vratiti doma curi.
GOSPODIN ČOVJEK SELJAČINA
Nezaobilazni inventar, prvenstveno u narodnjačkim klubovima, mada se zna proširiti i po elitnim mjestima, ne bi li valjda izbalansirao relaciju s normalnim tipovima. Iako Gospodin Čovjek Seljačina čak i kao jedinka (ali se obično kreće u čoporu) uspijeva ruinirati 10 frajera oko sebe. Na žalost. Čobanizam je, naučila sam, prijenosna ovisnost i s te droge se još nitko nije skinuo. Lako je prepoznatljiv po par detalja koji se uvijek kombiniraju. Lančić, najkretenskija košulja na svijetu (po mogućnosti s kapuljačom, kunem se Bogom da to postoji!) valjda mu je mama rekla da je to lijepo, ćelava glava i cigareta koja se ne izvlači iz usta. U ruci se drži whiskey, “jer samo pederi piju nešto drugo”, ali će te primijetiti kako ga ipak uvijek miješa s kolom i tonom leda ne bi li ublažio atak na svoje delikatno nepce, u džepu su ključevi auta koji nije kupio i novčanice ne ispod stotke da se može bacati po stolu. U slučaju da ovo nije bilo dovoljno jasno upozorenje, osjećajte se slobodno početi plakati nad zlom sudbom ljudskog roda kad vidite već spomenute stotke kako lete po zraku, turaju se konobarima u džepove ili sviračima u harmonike. Dotični primjerak je započeo s drevnim ritualom inače lijepo prekopiranim od druge, malo inteligentnije vrste. Domaćeg purana. U slučaju da se ne prezivate Gates, ne pada vam na um potrošiti trećinu ili polovinu mjesečne plače na jedan izlazak, ali Gospodin Čovjek Seljačina rijetko kad pokazuje naznake moždane aktivnosti. Jasno da neće imati za burek na povratku kući, kamoli za taksi, ali raja je vidjela da nije beg cicija, a to je zapravo jedino i važno. Ako ste zaista krajnje lobotomirane ili ne svojom krivnjom i vi pale na glavu u djetinjstvu, ne morate brinuti, niste vi krive, postoji i zadnja faza upozorenja, koju primjećujete tek kada vam se direktno obrati, a za što ste si same krive, ako ste vidjele sve ranije znakove upozorenja. U toj fazi primjećujete kako pred sobom imate klasični školski primjer notorne seljačine, nedavno sišle s obližnjeg brda, koji vam se dere na uho dok vi pokušavate prebrojati da li je iskoristio makar jedan suglasnik u rečenici koju je upravo prourlao. Apsolutno vas ništa ne sluša, 16 puta vam je rekao kako se zaljubio, 15 puta je pogledao na super kul mobitel, od toga paralelno barem 5 puta na svoj uber skupi sat i dok ste pokušale pristojno se ispričati i otići, on vas je odlučio ubiti s pričama o svom poslu i kako on puno radi jer je siroti na tom i tom položaju, ali ful ne brije na to, nego na skromnost i naravno, Boga. Nemojte ni na sekundu pokušati biti ljubazne i saslušati ga prije nego panično potrčite ka najbližem izlazu, jer njega zapravo ni najmanje ne interesira slušate li ga ili ne, on jednostavno voli čuti tonalitet svoga glasa i stvari koje jedino on o sebi misli, budući da mu nema mame u blizini, a nema ih kome više pričati, obzirom da je prije vas, već zasigurno priklao pola ženske populacije s jednom te istom pričom. Kad se napokon i okrenete na peti da bi pobjegle doma, spotaknut ćete se na njegov ego.
Zaista se nadam da sam vam barem mrvicu pomogla, kad već meni nitko nije ukazao na neke stvari, ali eto... Čovjek uči na greškama, žena na kretenima.
