“There ain't no surer way to find out whether you like people or hate them than to travel with them.” Mark Twain
Ovaj smo citat Marka Twaina ozbiljno shvatile i nas dvije – Ivana i Gabrijela, odnosno Ivy&Gabi, prijateljice koje uvijek dolaze „u kompletu“. Ovo je naša priča, priča o prijateljstvu i ljubavi, priča o zajedničkoj strasti, životnoj avanturi, učenju, istraživanju...
Iako smo obje često putovale, tek kad smo odlučile krenuti u zajedničke avanture, otkrile smo jedan novi, skriveni smisao putovanja. Nema većeg uzbuđenja od zajedničkog procesa planiranja i sreće kada kupimo avionsku kartu pa kažemo jedna drugoj: „-Čekaj, mi stvarno idemo tamo?! -O da, idemo!!!“
Prije nekoliko godina, na sajmu putovanja, dobile smo narukvice, znate one gumene, obične, ali fora – roza sa žutim slovima. Te narukvice su postale puno više od običnog ukrasa na ruci. Postale su misao vodilja, inspiracija zbog koje se odvažimo susresti s nepoznatim i krenuti na put. Na narukvicama je žutim slovima pisalo PUTOVANJE JE ZNANJE.
Da, putovanje je znanje! Shvatile smo to već na prvom kilometru prvog putovanja na koje smo krenule, same, prepuštene jedna drugoj. Shvatimo to ponovno, svaki put već na ulasku u vlak na Glavnom kolodvoru, na check in-u na aerodromu, pri ulasku u bus, pri pakiranju kofera. Znate ono kad nemate vremena stati i razmisliti o sebi ili o drugima, o različitostima ili glupim predrasudama?! Takve misli na putovanju dolaze same od sebe.
Biti putnik je stil života
Putovanje je strast, ljubav, ovisnost, sreća, smijeh od uha do uha (čak i dok razmišljaš o putovanju, dok pišeš o putovanju). Putovanje su uspomene koje vam nitko ne može oduzeti. Biti putnik je znati da ti bilo koje mjesto na kugli zemaljskoj može biti dom. To je ono kad ne požališ niti u jednom trenutku što si krenuo na put, kad staneš i pomisliš...
...da nam je itko ikada rekao da ćemo do dvadeset-i-još-neke proputovati gotovo sve kontinente, vidjeti desetak zemalja i gradova, da ćemo voljeti New York, Dubai, Tokyo, Pariz, London gotovo kao svoj grad...ne bi mu vjerovale!
...da nam je itko ikada rekao da ćemo uz studiranje i ostale obaveze raditi razne studentske poslove, pa svu zaradu dati na jednu avionsku kartu, samo zato što nas to čini sretnijima od bilo koje krpice, izlaska ili bačenih novaca na nešto treće, ali i opet iznova polagati račune ljudima koji ne vjeruju da se može putovati na jeftin način...ne bismo mu vjerovale!
...da nam je itko ikada rekao da ćemo slaviti rođendane u avionima, tamo negdje iznad oblaka, gdje ne gledaš na sat zato što ni ne znaš u kojoj si vremenskoj zoni, tamo negdje gdje je naše omiljeno mjesto, gdje je najbolji party...ne bismo mu vjerovale!
...da nam je itko ikada rekao da ćemo do Grčke doći iz Zagreba, preko Zadra za Brussels, pa presjesti na avion za Atenu i putovati 20 sati, samo zato što smo pronašle kartu od 20 eura; ili do Londona brodom, pa busom koji se vozi u vlaku koji se vozi po tračnicama tunela ispod mora; ili da ćemo se vozikati busom, deset dana - 7500 km, rekle bi: „Kakav mozak to može smisliti?!“
...da nam je itko ikada rekao da ćemo imati stotine prijatelja diljem svijeta: Atoshi iz Tokya, Simohamed iz Casablance, Alex iz Pariza, Vincent iz Bordeauxa, Pedro iz Lisabona, Chloe iz Bristola, Amine iz Rabata, Dušan iz Beograda, Jeff iz Los Angelesa, Karen i Rebecca iz New Yorka, Maria iz Moskve, Simon iz Berlina...pa s njima biti u kontaktu i imati više tema za razgovor od poznanika iz Zagreba...ne bismo mu vjerovale!
...da nam je itko ikad rekao da ćemo na jednoj kavici dobiti ideju o „Vlakom po Europi“ i taj dogovor zapisati na vrećicu šećera; pa se odvažiti na mjesec dana putovanja, samo tako s kartom u ruci i par stvarčica u koferu i shvatiti da je to najljepši način provođenja ljetnih praznika... ne bismo mu vjerovale jer ne volimo vlakove!
...da nam je itko ikada rekao da ćemo provoditi večeri na Sacre Coeuru u Parizu uz bocu finog francuskog vina i SIRA s frendovima iz cijelog svijeta, da ćemo smisliti novu parišku šansonu „..You and me tonight in Paris..“, izležavati se po travnjaku Elizejskih poljana jer nam se, eto, htjelo i vratiti se u grad ljubavi nekoliko puta...ne bismo mu vjerovale!
...da nam je itko ikada rekao da ćemo u Maroku doživjeti kulturni šok, shvatiti da se grad budi tek kasno navečer, otići na „marokansku špicu“ koja je zapravo ogroman trg/tržnica gdje su glavni protagonisti zmije, majmuni, različiti okusi i mirisi Maroka, spavati u hostelima koji imaju sobe na otvorenom, s pogledom na zvijezde...ne bismo mu vjerovale!
...da mi je itko ikada rekao da ćemo provesti tri dana u pustinji, u šatoru, s devama i Beduinima, shvatiti da je divno bez interneta i sve tehnologije...da je najljepše utonuti u san na vrhu pješčane dine s pogledom na milijardu zvijezda i razmišljanju o tome što sve propuštamo jureći gradovima ne podižući pogled s mobitela...ne bismo mu vjerovale!
...da nam je itko ikada rekao da ćemo u Dubai otići ljetovati, zato što je im je ljetna temperatura „samo“ 50 stupnjeva, a na kraju skijati na zatvorenom skijalištu, smrzavati se na klimatizirano - apsolutno svemu, pa požaliti što nismo ponijele više tople odjeće; ili otići u Moskvu na zimske praznike pa shvatiti da te nikakva topla odjeća ne može spasiti od hladnoće, pa spas pronaći u votki...ne bismo mu vjerovale!
...da nam je itko ikada rekao da ćemo zaustaviti avion da poleti ili natjerati vozača autobusa da čeka curke koje kasne, provesti noći na aerodromima i kolodvorima, da ćemo se zaraziti virusom zvanim „Wanderlust“...NE BISMO MU NIKADA VJEROVALE!
