Kako uistinu nisam jedna od onih djevojaka koje vole i prate nogomet možete zamisliti moje iznenađenje kada sam prije par dana usred mahnitog učenja odjednom začula provalu bojnih urlika, psovki i buke petardi, a ja sam iz Vukovara, tako da ne moram ni napominjati svoju reakciju na takvu gromoglasnu paljbu.
U tom trenutku sam se još pod strahom za vlastiti život oprezno odšetala do dnenvog boravka i priupitala oca o čemu se radi koji me počastio pogledom kojeg u životu neću zaboraviti, nakon što je vjerovatno prvi put u svojoj karijeri oca uistinu osjetio što znači imati kći jedinicu. Od te tekme počela sam primjećivati znakove nogometne groznice doslovno kud god da se okrenem i moram priznati da se u tome NIMALO ne snalazim.
Moje najbolje prijateljice prate nogomet, i to ne da prate nogomet nego se užive kao da su na stadionu, od psovanja, bacanja kletvi i proklinjanja nekompetetnih idiota od sudaca, do manijankalnog deranja iz petnih žila u slučaju gola, dok ja u većini slučajeva izbjegavam takva navijačka druženja ili ako ih već ne mogu izbjeći – uplašeno sjedim sa strane i trudim se uklopiti. Malo je reći da mi ne ide.
Najveća fora je u tome što moje prijateljice zaista razumiju taj nogomet. Doduše baš nisu tolike navijačice da se razmašu grudima pred sirotim žednim Ircima kao neke, ali da su navijačice – bome jesu. Pričaju onim navijačkim jezikom koji je meni poznat otprilike kao mandarinski, baš kao kad dečki komentiraju tekmu. Tu se bacaju izrazi poput »prečka«, »jedanaesterac«, »indirekt« ,«centarfor«, »korner« i jasno »ofsajd« kojeg ne, nisam do dan danas shvatila uz maksimalna objašnjavanja potpomognuta crtanjima, pantomimama, rukama i nogama od strane mojih očajnih muških prijatelja. Kad malo bolje razmislim, jednom mi je prijatelj jako dobro objasnio iznerviran na jednoj kavi, međutim u procesu sam zaboravila.
Isto tako se jedan na veliko nervirao kad bi ga pitala zašto se utakmice moraju igrat na dva terena, i da šta nije lakše da se igra na jednom neutralnom, ili na primjer da koje su razlike u nazivima između »kupova« i »liga« itd... Prilično sam ga jako živcirala, a mislim da se u procesu objašnjavanja i razočarao.
Također, moram primijetiti da su ljudi u stanju svašta izgovoriti za vrijeme utakmice. Od najgnjusnijij psovki koje uključuju cijele uže i šire obitelji, prokletsva koja uključuju također već spomenute obitelji do najoriginalnijih koje nemaju veze s vezom jednostavno su izgovorene u najvećem žaru navijanja. Tako sam ja skoro dobila srčani udar koliko sam se jako smijala kada sam čula jednog dečka da se proderao » AI SE EU TE PEGO !!!!!!!!« u nedostatku bolje fraze da izrazi svoje emocije pri gledanju dotične tekme.
Nemojte me krivo shvatiti, ne govorim ja ništa loše protiv nogometa i čitave groznice, samo mislim da mi puno bolje ide promatranje tog fenomena negdje sa strane, dok po navici radim grickalice za vojsku navijačica ispred telke i smišljam temu za sljedeću kolumnu. Do tad, naprijed Hrvatska i u nedostatku bolje fraze da izrazim svoje osjećaje naspram nogometa, da citiram – » AI SE EU TE PEGO!!!!«
