Dvije frendice slave rođendan pa sam pomislila kako bi bilo najbolje kada bih ih mogla spojiti u isto vrijeme na istom mjestu. Razmišljam kako da ih obje usrećim i padne mi na pamet ideja o koncertu. Mora biti neki koncert uskoro u gradu – “Uvijek su neki koncerti”, razmišljam dok otvaram aplikaciju na iPhoneu. Tako sam ugledala koncert Selene Gomez i odlučim ih ispitati da li im se ona sviđa (ja je obožavam, priznajem). Imala sam je prilike upoznati pa znam koliko je sweet i pristojna tako da mi uopće nije žao potrošiti novce na njezin koncert. Nije štraca. Jedna je rekla da je voli, a druga ju je nazvala “klinkom” i da joj se ne sviđa toliko, ali poklonu se ne gleda u oči, odnosno konju u zube. Ja joj brzo kažem da možemo onda nešto drugo raditi, nije bed. “Nema veze, idem radi društva ionako”! That’s the spirit.
Kupim ja te karte online i nađemo se prvog lipnja u 19:30 ispred Barclays dvorane u Brooklynu. Dolazimo Ina i ja ispred i čekamo Ružicu. Dok je čekamo, prvo što vidim su djeca. Brdo djece, tj. djevojčica koje trče u dvoranu kao da će zakasniti na koncert ako sljedeće 2 minute nisu unutra. Ina tipka na mob i odjednom nam se susretnu pogledi i počnemo se smijati zbog simpatične dječice. Mi svi znamo da koncerti ne počinju na vrijeme nikad pa ni onda. Uvijek su te neke predgrupe, neke su čak i odlične. Primijetila sam da su djevojčice sve isto obučene i da su u grupicama, nešto poput cheerleadersica. Sve imaju dugu kosu, gladijatorice ili tenisice na nogama, kratke jeans hlačice i topiće te iPhone u ruci kako bi opalile što više slika s koncerta, a isto tako da bih nazvale roditelje poslije koncerta da ih pokupe ispred dvorane. Tu noć sam vidjela brdo lijepe djece, ali ne znam što im se dogodi kada odrastu, budući da je rijetkost vidjeti zgodnog Amera u New Yorku. Valjda se najedu tog šećera pa se izobliče. Najslađe su mi bile one curice 10 godina stare koje su bile u pratnji roditelja i uzbuđeno skakutale oko njih vrišteći jer ne mogu dočekati koncert. Mame i tate bi ih samo povremeno pogledali i smiješeći se u znak ponosa i sreće što mogu izvesti i usrećiti svoju djecu s takvim stvarima. Mene je to vratilo u djetinjstvo i moju opsjednutost u to vrijeme s raznim pjevačima i glumcima. Ne znam je l' moram opet spomenuti Leonarda DiCaprija lol. Još uvijek se nismo sreli u New Yorku! Mission impossible.
Anyways, sjetim se kako sam i ja tako izgledala kada bih išla na koncert Magazina davnih 90-ih. Ili još bolje kad sam si pravila Tajči frizuru i potrošila novce “za trgovinu” koje bi mi mama dala na novu Tajčinu kazetu s pijace. I kada sam već pomislila što mi ovdje radimo, jesam li trebala kupiti kartu za Bruce Springsteena ili možda ACDC, vidim ekipu naših godina, znači kasne dvadesete, kako isto uzbuđeni traže svoju sekciju s karata. Isto tako veseli poput onih curica s ulaza. Vidim i muškarce u odjelima i zaljubljene parove i mislim si: “Ajde dobro, nismo još ostarjele, možemo proći”. U tom momentu osjetim toliku grižnju savjesti što sam to pomislila uopće. Nikad ne treba prestati sanjati, biti veseli i uzbuđeni poput djece, a još manje prestati to pokazivati jer je to jedan od načina kako se napuniti pozitivom kroz ovo putovanje zvano život. Biti uzbuđen zbog malih stvari ili čak velikih i to priznati naglas drugima. Ono zavrištati kao kad te ubode komarac, pustiti da pokisneš (jer nemaš kišobran u tom trenutku) i ne dopustiti da ti to pokvari dan. Prepustiti se glazbi jer što ima bolje od plesanja na dobru pjesmu. Kada te obuzme taj adrenalin da ne možeš sjediti ili stajati mirno već se samo njihati. Zamisli život u ritmu muzike za ples, grupa Film zna o čemu pričam. Čak iako ne voliš ove nove klince, moraš priznati da imaju par dobrih pjesama i nitko to ne može poreći. Da, volim i Biebera!
No, moj najdraži pjevač ikad je Elvis. Sigurna sam da su i u to vrijeme neki pričali o njemu kao što pričaju o Bieberu danas, kao “on je klinjo, previše je komercijalan, nema dobar glas”, bla bla. Osuda, osuda i osuda. Zato sam se ja odlučila na tom koncertu fokusirati samo na pozitivno, na glazbu i predivnu koreografiju , dok su se djeca oko mene vrištala i vikala: “I love you Selena!!!” te plesala u nekom transu jer sam i ja jednom bila to dijete. Dijete zaluđeno superstarima! Frendice su se beskrajno smijale i u isto vrijeme pjevale Selenine hitove. Nekako su se energije spojile u istu pjesmu. Zaključila sam se kako je dobro biti odrasla osoba ikako su došli neki novi klinci i neke nove Selene i Bieberi. Kako se sve ponavlja, samo drugo desetljeće. Jedino što mogu reći jest da je ova starija generacija pjevača ipak malo prisnija s publikom. Kada sam bila na Madonninom koncertu, ona nam je otvorila dušu o borbi za sinovu ljubav, ali to dođe s godinama. Sve u svoje vrijeme. Sada znam na što je tata mislio svaki put kad bi mi to rekao, a ja kolutala očima.
P.S. Ona crna Valentino haljina što ju je Selena nosila na koncertu is everything! Aaaaaa!!!
With love Agatha
