Jao, blago tebi živiš u New Yorku! Da draga, ali koliko je ovdje odricanja i udaljenosti od mojih najdražih i najmilijih, to ne vidiš i ne možeš znati. Sva ona šugava ljeta na Coney Islandu…Tako nekako počinju sve moje konverzacije s frendicama od doma. One misle da ovdje teče med i mlijeko i da me neki zgodni, bogati model tješi svaku noć nakon Met Gala eventa dok bazdim na Martini s mješavinom Diorovog parfema, sve dok mi batler drži Chanelovu torbicu. Kako bi rekle cure iz Sex&Cityja “fabulous” jer je New York grad koji ti fakat može pružiti taj "fabulous life". Ovdje je sve moguće. Ni u najluđim snovima nisam zamišljala da ću ovdje živjeti, a kamoli dijeliti isti zrak s Leonardom DiCapriom. Svi oni koji me čitaju već znaju koliko mi je on drag. Lol.
Anyways, koliko god ovaj New York pružao, toliko i oduzima. Obožavam ga, ali ne može nadmašiti ljubav prema domovini i prijateljima i ćevapima i babama vani koje sjede ispred kuće i komentiraju jesi li svježe ispeglana i čija si zapravo. Prva ljubav uvijek ostaje prva, sve ostale su kopija. Istina je ono kad kažu da neke stvari počinješ cijeniti tek kad ih izgubiš. Baš sam neki dan bila kod frendice na rođendanu. Izabrala je prekrasan rooftop u Queensu, ali smo se razočarali jer je usluga bila loša. Pod našim uvjetima to nije loša usluga već normalna, ali za američke pojmove su bili poprilično neljubazni na što smo se mi oglušili i ipak odlučili proslaviti taj rođendan kako spada. Samo smo kratko prokomentirale “usluga je kao da smo doma”.
Neću sada opet kukati o našem ugostiteljstvu, već o tome kako neke stvari nepovratno ostaju u nama. Nešto ranije, isti taj dan u restoranu se našla velika grupa Amerikanaca koji su slavili rođendan. Ma da skratim priču, ispostavilo se da su Hrvati na što smo se mi odmah počeli grliti i vikati “Hrvatska”, kao neki klipani na Thompsonovom koncertu. U tom momentu počinjem misliti da se pretvaram u onu dijasporu, u onog domoljuba što ljubi sve što je hrvatsko. A toga sam se prije užasavala. Otkada sam ovdje imam zalijepljenu zastavu na frižideru, slušam Grdovića i ostale slavuje, čitam sve žive hrvatske novine, uhvatim se da jedem paštetu i Čokolino 3 puta tjedno jer “miriši na doma” i pravim tursku kavu na “mamin način” i onako čejifim dok rastežem lančić s križem od vrata prema ustima. Tako mi je lakše jer baš sada u ovom trenu ne mogu biti doma sa svojima i svađati se je l' grožđe dovoljno zrelo da ga možemo jesti ili nije. Imamo doma na terasi to grožđe, koje je inače užas, al' tata ima neke hokuse pokuse s vinom. Ovdje nema toga grožđa, nema te rasprave, osim ako ih ne nazovem na Skype pa se pojavi još par susjeda i dok se moji izredaju obično moram uzeti slobodan dan za to da se ispričamo svi skupa. Naravno, svi imaju ista pitanja, kad ću doma, je l' jedem išta, kakvi su Amerikanci i slavno dobitno pitanje “kakvo je vrijeme”. Bolje da ne pišem što im ja odgovorim na takva pitanja jer bi mogli do sutra ovako.
Kada živiš vani malo duže, svaka vijest iz domovine te pogađa u srce i baš naoštriš sva čula kada čuješ neku vijest o prijateljima iz škole ili teti iz trgovine u kvartu, tko je rodio, tko se oženio, tko je kupio kuću, auto, tko se odselio, što me prije ne bi zanimalo. Nekima to dođe prije, nekima poslije, nekima nikad. Imam jednu frendicu kojoj ništa ne fali od doma. Pa to je sjajno, da je barem meni tako. Ne smatram se nekom ultra tipičnom Hrvaticom, ali život vani te natjera da odeš u neki hrvatski bar dok igra Hrvatska (bilo koji sport ili šport, tko zna što je sad in opet) i navijaš kao lud što možda doma i ne bih napravila. Svaki poziv od doma i poruka su ti dragocjeni. Ponekad sam toliko isprepadana kada vidim propušten poziv od doma ili sestrina poruka “di si”. Sve si mislim sad će me zvati da je neki hitni slučaj i da moram iz ovih stopa sjesti na avion doma. Jednom mi je par njih iz obitelji poslalo istu poruku, onu slavnu paničarsku “di si?”. Ja sam već zabrijala na 100 filmova, umro ovaj, umro onaj, stiže ti ovaj, polomio brat ruku, srušila se kuća… Ne znam ni ja što mi je sve prošlo kroz glavu dok nisam dobila odgovor nazad “Kad ćemo na Skype? Bas pričamo o tebi”. A ja si mislim, ma bježi i ti i Skype, premrla sam sad misleći zašto me svi textaju u isto vrijeme. Ali to je cijena života vani.
Neopisivo mi fali ona glupa magla kad se spusti na ravnice. Kada se stapa s oblacima koji nemilosrdno stvaraju vlagu. Ti ledeni kristali koji lebde po zraku mi j…fale. Ne možeš vjerovati. Fale mi nedjelje novine što tata donese poslije kave “kod Mute” i mirisi mamine kokošje juhe nedjeljom i svađe mene i sestre tko će odnijeti smeće u podrum dok nas brat gleda u čudu. Ali to je cijena života vani. Nes vanilija, frendice, Lucija i špica u Zagrebu, neprocjenjivo. Toga j... nema ovdje! No substitute, no add, no instead, nema, zero, nula, crta…fak! A tek naše more… Jao pa to neću ni spominjati. Jednom tko je bio na našem moru ostao je zauvijek očaran. To je nešto poput najljepšeg dečka ili djevojke koje si vidio samo jednom i ne možeš ga izbiti iz glave. Ne postoji Amerika, ne postoji New York, pored našeg mora. Pa to čak i Ameri znaju. Svaki dan me netko spopada od njih da ih vodim kod nas dole. "Dao bih 100 Amerika", kaže Mladen. Ljeto je najgore u New Yorku jer baš onda se sjetim kako je najbolje ljeto na svijetu u Hrvatskoj. Taj miris, ta špica, te uvale, te alge, te cijeđene naranče s pogledom na more, te šetnje rivom dok mi štikla upada između prastarog kamena, bezobrazni konobari, 20 kuna burek na Hvaru, noćno kupanje, ti lijepi ljudi…ah ti lijepi ljudi…
Mala digresija. Došla prijatelju mama u posjetu i pitam ga ja da što kaže mama na New York, a on kaže: “Ma boli ju dupe za Ameriku nego samo kuka kako su svi ružni ovdje”. Nostalgija je zajebana stvar, a pogotovo ako je nemaš s kime podijeliti. Kada opalim tamburicu, ovaj moj Amer me samo gleda u čudu, kao opet “ova middle east glazba”. Ne kuže to oni. Ali to je cijena života vani. Pa da si napravim još jedan Čokolino ipak on “miriše po doma”.
With love Agatha
