To je ono kad jedeš u isto vrijeme i palačinke i slaninu i džem i nadaš se da nisi trudan jer jedeš nespojivo s nespojivim. Eto tako nekako bih ja opisala taj brunch u New Yorku. Kaže rječnik da je brunch zapravo užina pa to valjda objašnjava sve lol.
Brunch se sastoji od riječi breakfast + lunch što znači da su s jelovnika dostupna jela i doručka i ručka. Krene negdje od 11 ujutro pa sve do 4 poslijepodne. E sad, negdje znaju to i produžiti i napraviti od toga pravi party da nikad ne zaboraviš brunch na tom mjestu i da se vratiš opet. Naravno, ima 100 milijuna mjesta i bitno im je da se baš ti vratiš u baš njihov restoran da te zadrže kao stalnog gosta. Kako se to ovdje kaže da postaneš regulars.
Imam feeling da gdje god da dođem, jaja su uvijek na meniju. Samo jaja, jaja i još jaja. Naravno, ima i drugih stvari, ali sve se vrti oko tih omleta. Vjerojatno je to Amerima jedino kad jedu jaja jer inače jedu svu nezdravu hranu ovog svijeta! Postoje dvije vrste bruncha po uvjerenju. Jedan je obiteljski ili s par frendova koje nisi vidio cijeli tjedan ili onaj party brunch gdje bi se mogao napiti. Ovisi o raspoloženju, ajmo reći. Nekad je fora ne ići vanka noć prije već otići na kajganu i mimosu, šampanjac s narančinim sokom u malo većim količinama i teturati doma u 5 poslijepodne – a nekad nije.
Bila je ljetna nedjelja u kolovozu. Sunčeve zrake su se probijale kroz prozore zgrada i parkirane automobile posred avenija. Savršen dan za plažu. Ali ne, mi smo se odlučile za brunch. Obukla se „za grad”, nabila cvike na glavu i pravac Meatpacking. Bile smo tamo nešto prije 2 sata poslijepodne. Dvije frendice Amerikanke i ja. Ulazimo u taj poznati restoran (da ga ne reklamiram sada, nije ovo blog o hrani ipak), a unutra „udara” glazba na najjače, svi su super raspoloženi, konobari prave koš bolju atmosferu, svi te hvataju da plešete skupa, leti tjestenina i jaja po zraku, ali nitko ne mari. Proguramo se do našeg stola skupa s hostesom. Stol je bio skoro pa do prozora, ali je prozor prekriven zastorom – sve je zamračeno pa imaš feeling da je ponoć. To su te psihološke fore. Stol je bio postavljen kao za neku luksuznu večeru. Veliki bijeli stolnjak, salvete s beštekom u njima, male čaše za vodu te čaše za vino. Do nas hvala Bogu nije nitko sjedio (više mjesta za nas hehe). Na tren sam pomislila da je možda malo prerano za ovu vrstu bruncha, ali riskirat ćemo.
Budući da su frendice Amerikanke njima je bilo puno lakše odlučiti što će pojesti nego meni. Meni i dan danas “njihova” hrana čudno miriši i neke stvari mi još uvijek nisu fine. Jedna je naručila French toast (preslatko za mene), druga neku salatu (prelagano za mene), a ja sam tjesteninu da budem sigurna da mi mimosice dobro sjednu. Nakon što smo naručile hranu u ritmu muzike za ples, ubrzo hostesa pored našeg stola smjesti 3 lika. Ne, nisu bili zgodni, malo stariji, ali dobro se drže. Ono tipa George Clooney (samo po godinama) i njegovi frendići. Ali zato je konobar bio zgodan. Jadničak bio je prezauzet s tim omletima i plesanjem okolo da bi ga upoznale. Pojela ja tu tjesteninu u mraku s preglasnom glazbom - pet puta je netko nabasao na mene, ali nakon trećeg se više nisam obazirala jer me nježno milovala moja mimozica.
Frendice su inzistirale da se ustanemo i plešemo što uopće ne bi bio problem da imam mjesta. Govorim joj to na uho, a ona u drugoj sekundi prebaci stolicu na prolaz i sjedne na nju da bi napravila mjesta, a ostali oko nas misle kako će ona imati plesnu točku te se svi razmaknu oko nas i počnu pljeskati. U to ulijeće jedan dida u krug i njih dvoje počnu kao neki reperski ples. Dida se baca u stranu, pa na glavu, a ona kao da ima epileptični napad se trese pored njega. Plakala sam od smijeha. Druga frendica mi dodaje najveći biber koji sam vidjela u životu i počnem ja s tim marširat okolo njih –pljesak se pojačao. Vidim samo neki bljesak odjednom i dolaze one velike prskalice do nas i konobar ovoj drugoj frendici uvaljuje šampanjac u ruke. Smijemo se, ništa nam nije jasno, osim da ćemo uskoro popiti taj šampanjac. Frendica je prestala plesati čim je ugledala šampanjac i počela mahati u smjeru George Clooney stola. Odmah mi je bilo jasno da su oni ti koji su to poslali i da moram na wc prije nego što dođu za naš stol na upoznavanje. To je bilo panično traženje torbe i još brži hod do toaleta. Kao ono kad moraš svim silama na wc. Ccc.
Tamo sam se malo naslikavala da prođe što više vremena dok se ne vratim za stol da ih izbjegnem. „Jesmo li ijednom naprave eye contact ili tako nešto da si ti bio hrabar poslati šampanjac?” , mislim si dok se penjem gore do stola. Fakat ne volim te đedove vani, sorry imao si svoju priliku 1974. Vraćam se i vidim oni se posjedali za stol, potočili taj šampanjac, a ja kažem frendicama da mi je loše i da moram ići. One me blijedo gledaju s upitnikom iznad glave. Promrmljam da su kriva ona jaja što smo jele i držim se za stomak. Već sam se udaljila od stola pa začujem: „Čekaj, pa zar nisi ti jela tjesteninu?” I mislim si: „Koliko možeš biti glupa?” Izlazim van, a ono par ljudi sjedi na ulici jer je i njima loše od „jaja”. Sunce i dalje sja. Mene i dalje bodu zrake sunca u oči od parkiranih auta. Tek je 5 poslijepodne. Textam frendicama da izađu van s istim excuseom kao i ja te da ih čekam ispred. U međuvremenu, izašao onaj konobar na pauzu ispred…Sunday funday.
With love Agatha
