Khm khm. Prije svega, sretan Dan žena ,žene!
Vrijeme je povrata poreza u Americi. To je jako važan dio godine za sve Amere. Tada se ljudi masovno obogate. Kupuju sve ono o čemu su sanjali čitave godine – ekstenzije, nokte, nove aute, umjetne grudi, putovanja... Kako god, ovdje su porezi doista visoki. Da sad se ne prebacim u financijskog analitičara, jedno je sigurno – u Americi svakako trebaš napraviti povrat poreza jer je suma doista lijepa. Naime, moj mi je prijatelj preporučio da odem kod njegove frendice u Brooklyn to napraviti jer ima jako povoljnu cijenu. Ja sam više iz kurtoazije pristala i rekla da ću otići do nje. Poslao mi je adresu i kada sam je ukucala u Google Maps ispalo mi je da živi negdje Bogu iza nogu iliti East New York. Nažalost, već sam mu obećala da ću otići, a on će me ionako čekati na stanici pa valjda ne mogu zalutati.
Uzela sam Train 3 i uključila svoj Spotify i tako brate sat i 20 minuta. Pa s avionom stignem na pola puta do Miamija brže. U subwayu da i ne pričam kakva ekipa – kao iz spota Gin&Juice od Snoop Dogga. Pilje oni u mene, piljim i ja u njih uporno. Sigurno si misle da sam luda turistkinja iz Rusije koja je zalutala negdje jer nije dobro pročitala kartu. Zaustavlja se subway taman kad sam se uživjela u glazbu. Baš me taj dan prala Hrvatska glazba toliko da sam skoro promašila stanicu. Izlazim iz subwaya, gurnem ona teška metalna vrata i odmah ugledam frenda.
Stigao je sa skejtbordom, ali onim električnim. Amm, što bih ja sad trebala trčati za njim? Iako ne bi bilo loše malo tjelovježbe ali nedjelja je bila pa nisam htjela. Koji izgovor. Naumim ja naučiti voziti taj električni skejtbord odmah po izlasku iz subwaya te se popnem na to. Ono kao neka glupača, skejtbord me vozi sam od sebe, a ja vrištim dok me on drži za ruke trčeći ispred mene. „Nemoj da me puštaš za ništa, nemam osiguranje, ću da platim 3000 dolara samo dok uđem na hitnu!“ Bacim se nekako na stranu vrišteći, a u to policija stane iz auta da pita je li sve ok. Tko zna što su pomislili što se ovdje događa dok ja skvičim kao da letim padobranom, a ne na skejtbordu.
U to ugledam crkvu – ne bih ju ni prepoznala da nisam vidjela križ na zgradi i da nisam čula glazbu, mislim da je bio gospel. Ispred crkve stajale su dvije babe obučene u bijela odijela. Izgledale su isto kao Jackie Kennedy. Po odsjaju sunca na njihovim šeširima primijetim koliko je zapravo sunčan dan i kako će ovo biti jedna lijepa i opuštajuća nedjelja u Brooklynu. Stojimo na semaforu na ogromnom raskrižju dok me zrake sunca miluju po licu te se okrenem malo da promotrim ima li koga pored nas. Nema nikog. Nema ni auta na cesti. Pitam Jaya: „Pa gdje su svi? – Kad dođemo na glavnu aveniju, bit će ljudi.“
I tako su se izmjenjivali visoki neboderi, svi sagrađeni u istom stilu od crvene cigle s malim prozorima. Više nalik na zatvor budući da imaju žičanu bezličnu ogradu oko sebe i pokoje drvo zasađeno. Prilično ogoljeno. Dolazimo na tu glavnu aveniju, a tamo kao da je bio rat. Kao ono u Zvjezdanim stazama kada otkriju u nekoj galaksiji neki razrušeni i napušteni grad. Deli do Delija; pa neki kineski polurestoran, samo u izlogu stoji tanjur riže; onda pizza plejs u kojoj cijela pizza košta 5 dolara, dok na Manhhattnu samo komad toliko košta; pohanu piletinu s nekim žutim umacima za samo 3 dolara; a odmah pored toga metro pcs (najjeftinija mobilna mreža u Americi); zatim ide red onih trgovina u kojima sve možete kupiti za 99 centi. Ispred skoro svake te prčvajznice stoji grupica Afroamerikanaca koji puše te si nešto dobacuju sebi u bradu. Vjerovali ili ne, obično ti Deliji imaju najbolju kavu – najjeftiniju, ali meni najbolju. Ja nisam kao ona mama što ne kupuje u ha m demu. Pogledam na svoj sat na lijevoj ruci, kao James Bond, ali samo brzinski škicnem da nitko ne kuži da imam sat. Što je sigurno, sigurno. Vidim da je coffee o’ clock time. Deli kao Deli, jedino su ljudi bauljali po njemu u nekom polusvjesnom stanju, ne znam koji im je bio, ali me nisu doživljavali. Meni super. Upitam lika na šalteru da mi da two small regular black coffees. Prije nego što ću zgrabiti tu toplu kavu sjetim se da Jay pije sa šećerom. Pitam prodavača da mi da šećer, a on kaže da je već stavio i šećer i mlijeko. Pao mi je mrak na oči. Zar ima ista gore kad ti netko s… kavu?! Ja mu kažem da ga nisam to tražila da mi da jednu crnu kavu sa šećerom i jednu plain black, a on uporan: „Ajde stavit ću ti malo mlijeka.” Ne pijem kavu s mlijekom, bro, sad sam se već nabrušila. Jay ulazi u Deli kao nije mu jasno o čemu ovaj i ja raspravljamo i vuče me da idemo. By the way te dvije kave koštaju 50 centi. U gradu u najjeftinijem Deliju je 1 dolar.
Pređemo još 3 bloka i par napuštenih zgrada pored kojih su košarkaška igrališta puna djece koja kao ludi trče za loptom. To mi nekako unese radost u srce. Sjetim se odmah svog košarkaškog koša ispred kuće i koliko sam se ja natrčala za tom istom loptom i bila sretna u tom momentu. Moje misli i moj pogled mi prekine bijesni BMW iz kojeg je svirao preglasni hip hop. Unutra je sjedila neka crnkinja s plavom kosom oko čijeg auta su se svi sjatili kao da će ih blagosloviti ili provozati u njemu. Svi su oko auta sinkronizirano repali i mahali rukama po zraku.
Već smo ispred lifta u zgradi. Jay se zapiljio u moju facu u tom trenutku, ja skupim usnice i kažem „What’s up”. Pita on je li sve ok dok prebacuje ogromni skejtbord iz jedne ruke u drugu. Ovo mi je kao da sam u nekom kriminalističkom filmu. Samo sam mu kratko odbrusila kroz smijeh da je sve cool. Kako da mu objasnim da ne bih ovdje noću prolazila sama bez njega, krivo će me shvatiti. Njegova frendica nema zvono, dovoljno je pokucati par puta na vrata. Otvara ona u kućnom ogrtaču nakon par sekundi. Malo starija žena, srednje visine, stabilne građe da ne budem neugodna s predugim bordo crvenim noktima. Kada kažem predugim, to je sigurno jedno 5 centimetara noktiju. Stan spreman za Odred za čistoću. Nabacano unutra svega i svačega, naslagano sve jedno na drugo kao da je sve toranj u Pisi. Kreativni nered, I guess. Ona nas primi u spavaću sobu koja je bila zamračena i zadimljena puna nekih losiona i krema za tijelo uz naravno brdo naherenih kutija od cipela. Napravila si je put kako da dođe do kreveta, ali sa strane nema mjesta za mrdnut. Način na koji priča je sleng. Tipa ent’ča, don’ča lol.
Taman da ću joj predati sve moje papire, netko kuca na vrata. Kaže ona Jayu: „Molim te ako je moj dečko, sada već bivši, ne otvaraj mu vrata. Izbacila sam ga iz stana prije 10 minuta jer je alkos.“ Na prvu sam mislila da se zeza, ali kad je Jay otvorio vrata, ona je počela vrištati da ga ne želi vidjeti, da je gotovo za sva vremena s njima, da ne mogu živjeti skupa, da žali dan kad ga je upoznala, da će završiti u bolnici radi njega… Ma ne znam ni ja što mu je sve izgovorila. A vidiš frajera: „Don’t be like that babe. Come on now!” i kaže da mu vrati kutiju cigara koja je pored televizora. Tako je nastala još veča galama pa i nasrće na njega. Kao u Jerry Spring showu! Još sam se pokrila s rukom po ustima da se ne vidi koliko se smijem Jayu dok drži lika da ne uđe u stan. A samo sam došla napraviti povrat poreza. Nisam li rekla da će ovo bila jedna opuštajuća nedjelja u Brooklynu?
P.s. Lik u Deliju je na kraju jednu kavu napravio krivo. Stavio mu je i šećer i mlijeko. Meni se valjda nije usudio. Dođe mi da se vratim tamo samo radi njega i naručim trinaest kava pa da vidim hoće li i dalje biti uporan oko tog mlijeka.
With love Agatha
