Leonardo DiCaprio napokon je osvojio Oscara! Tako sam happy za njega kao da mi je neki frend. Znam da već vrapcima na grani izlazi na uši, ali zaslužio je svaku rečenicu i list u novinama nakon onog pametnog i poučnog govora. Kakav čovjek. I još se nismo sreli u New Yorku. Nećuuu.
Zvoni mi alarm u 7:30. Neka, još ću malo odspavati. Još samo 10 minuta. Uvijek tih 10 minuta, kao da ću se ne znam koliko naspavati. Ali baš je tih 10 minuta tako slatko. Ubrzo se razbudim kad shvatim da u 9 moramo pokupiti auto u rent-a-car kući. Zovem Uber. Nakon 7 minuta sjedim u predvorju rent-a-car kuće. 9 je sati, a ja i dalje sjedim u predvorju. Nalakirala sam nokte, pojela bananu, pročitala sve novinske portale te obavila pozive u Hrvatsku čekajući kao neka tuka. 9 i 10 prilazi mi dvoje ljudi i pitaju me jesam li ja Agata?
Ne, nije bila policija, već moji suputnici. „Gdje je zapelo!?”, vičem ja dok mu uvaljujem svoju vreću s hranom. Uputila sam se na skijanje na Whiteface, jezero Placid, država New York. Whiteface je jedna od 5 najviših planina u Americi, čak 1483 metra visoka. Da, to je ono mjesto na kojem su se održale zimske Olimpijske igre. Nakon nekog vremena iznajmili smo sivkasti džip i krenuli prema Bronxu kako bi ukrcali ostatak stvari. Ja ne znam jesam li prije ovoga 2 puta bila u Bronxu. Nije to onaj Bronx gdje ćete netko napasti i gdje vladaju ulične bande. Barem u tom dijelu nisam bila. Ušli smo u jednu slatku jednosmjernu ulicu, Villa avenue, s crvenim zgradama i onim ljestvama koje se spuštaju dužinom cijele zgrade te neka čudna crkva plave boje iz koje ori pjesma i igranka. Nije gospel. Pokušala sam im pomoći oko stvari, ali su me zamolili da ostanem u autu zbog parkinga. Nakon 5 minuta ulazi neki čovjek u auto i krene razgovarati sa mnom na bugarskom. Udahnem duboko. Ja udarim na engleski, no eto, on ne priča engleski. A valjda on ide s nama pa neka bude u autu. Dakle, vozila sam se u autu s ljudima koje ni ne znam, ono dejt na slijepo. Frend mi je bukirao kuću prije godinu dana za nas 12.
Ja se više ucrvala i naredila tom Bugaru da čuva auto dok ja odem po kavu u neki Deli. Čak me bolje razumije na hrvatskom nego na engleskom. Uđem u Deli, ovi opleli na španjolskom – „Da li ima tu netko ko da priča engleski?“ pomislim. Ništa, uzmem ja sve po redu između i ostalog novine. Ovi su se nekako spakirali do 11:30 i napokon smo krenuli. Lik je super vozio, ni prebrzo ni presporo, raspalio glazbu, čak je vrlo često stajao na wc. Na jednom sam stajalištu upoznala super smiješnog didicu koji je radio u info centru. On se oduševio kad je čuo da sam iz Hrvatske te mi počeo pričati o Balkanu i kako se njegov unuk odselio u Prag te tamo piše blog o komunistima i da mu se obavezno javim. Ja klimam glavom s blagim osmijehom na licu, a on se naglo okrene i kaže mi: „You don’t give a shit, right?” HAHA!
I tako pročitala sam one novine i nudim ih gospodinu do mene iz Bugarske. Krene on vikat na poluengleskom da što će njemu novine koje ionako ne razumije ništa. „Uzmite i gledajte slike, brže će proći vrijeme“, uporno ja. I stvarno, nagovorila sam ga. Još ga usput ljubazno pitam na hrvatskom da li skija ili vozi snowboard, a kaže on: „Tko?! Ja?! Hah, ne skijam, ovo mi je prvi put.” Jao kad sam se ja opalila smijati. Ide na skijanje pod stare dane, ima da se razbije kao beba zvečku, ali mi se sviđa spirit. Uglavnom do kraja puta smo komunicirali rukama i nogama. Tako je bilo lakše.
Bilo je već 5 sati dok smo se provlačili po Upstate New Yorku i krivudavim cestama. Tek se tu i tamo pojavila neka kuća od dasaka, neki kamion ili traktor parkiran ispred kuće, no nigdje nikoga, kao u horror filmu. Kaže GPS da skrenemo lijevo u neko brdo i vozimo se kroz šumu. Nakon dobrih 10 minuta ugledali najljepšu kuću ikad. Oko nas ničega, osim te velike, drvene, luksuzne kuće, s velikim trijemom okruženom borovima baš kao iz filma. Ispred su bila parkirani ostali auti, a ostatak ekipe je već roštiljao te se pravila večera. Pri ulazu u veliki dnevni boravak, pas imena Zara bacio se na mene. Kad evo i djeca su počela vrištati – jedan frend poveo je cijelu obitelj, no poveo je i svoju mamu da im čuva djecu. „Ovo će biti avantura“, mislim si dok sjedam pored divnog i toplog kamina. Pas Zara sad laje na mene – znak da odem dolje vidjeti kakav je kat ispod. Velika igraonica sa svim mogućim igrama, sauna, vanjski jacuzzi, WiFi – bolje ne može bolje. Fino si mislim kako odmor može početi i doleti mi LEGO kockica u glavu. Podsjetnik zašto još nemam djecu. Da skratim priču, sutradan smo se nekako svih nas 12 i Zara uspjelo dovući do skijališta do 11 sati. Neki su već odustali nakon sat vremena jer su staze bile zaleđene, nigdje skoro snijega. Imala sam filing da letim, a ne da skijam, ali barem sada znam odakle ona J*** te led! Navečer smo dobro zagrijali jacuzzi, pustili glazbu na najjače, a ovi su pozvali baku drugog para da im pričuva svih troje bebana. Zaru smo zatvorili u hodnik dok smo se mi prešetavali od saune do jacuzzija, dok netko nije viknuo da je vidio medvjeda. Ajme kako smo istrčali svi van iz tog jacuzzija, kao da trčimo po vrućem šljunku na plaži.
Sutradan smo se nešto ranije digli jer smo shvatili da usprkos 4 kupaonice koje su u kući i ogromnoj kuhinji, mi se i dalje kilavimo. Nakuhali smo kave i čaja te prelili u termosice kao da gore na skijalištu ničeg nema. Onda su se djeca obukla pa skidala jedno 5 puta, sad im je vruće, sad im je hladno. Frend ne može naći bocu jegera, žena mu viče da ju je razbio sinoć dok je bježao od medvjeda pijan (oni su mojih godina), a ja sam jednostavno umirala od smijeha slušajući sve to. „Kellyyy, napravi mi one pletenice kao što ima Kim, ti si Afroamerikanka pa ćeš znati“, kreštim ja sa svojim rašan naglaskom. Stvarno cura mi splela u 3 minute. Talent.
Dođemo gore na skijalište, a ono kiša – sav snijeg na stazama bio je mekan. Grrr. Nisu se svi baš usudili ići gore do vrha, ali tek gore na vrhu moglo se skijati. Padao je snijeg, zavijalo je kao da smo na sjevernom polu, ne vidiš ispred sebe, ali mi smo bili nabrijani i nismo odustajali. Bili smo neumorni, 4 sata u komadu smo se skijali, gore, dolje. Naravno jer planine nisu tako velike kao u Coloradu ili Aspenu. Na kraju smo posjetili famozno jezero, koje ja nisam vidjela jer smo se krivo sporazumjeli – ništa me ne pitaj, šćerce moja. Kad smo došli u našu veliku kolibu u šumi, čekala nas je večera na stolu. Baka i onaj Bugar što ne priča baš engleski napravili su juhicu, meso, salatu, ajvar... Baš super da njih dvoje ne skijaju i da su ostali doma. U međuvremenu baka je svog unuka Amerikanca naučila govoriti tečno bugarski pa nas je malac zabavljao poslije večere. Ovo je bilo jedno drugačije skijanje koje me dovelo u nedoumicu da li bih trebala sljedeće godine ići samo s parovima na skijanje ili ovako obiteljski? I da, malci su skijali najbolje od svih.
With love Agatha
