Nema ni godina dana kako sam sjedio s Miranom Pavićem, direktorom Telegram Media Grupe i mojim prijateljem, a tada još uvijek i šefom, u njegovom tek useljenom dvoiposobnom stanu negdje na Kvatriću. Jedva sam pronašao njegov ulaz, a zvono nisam nikako. Nije, naime, još uvijek zalijepio svoje cijenjeno prezime na portafon, ali zato jeste neki drugi Pavić koji, eto, igrom slučaja stanuje u istoj zgradi i kojemu, najblaže rečeno, nije bilo baš drago što sam mu pozvonio. Ovaj pravi Pavić, kojemu sam došao u goste, tek je bio uveo Internet, od namještaja je imao samo jedan dvosjed iz IKEA-e i fotelju izvučenu valjda iz babinog podruma gdje je godinama čekala da dođu oni 'dobri dečki' za odvoz krupnog otpada koji se reklamiraju po rasvjetnim stupovima i koji, očito, nikada nisu došli, a u frižideru mu nije bilo ni svijetla.
'Nemam te čime ponuditi', rekao je uz vidnu nelagodu jer nije na to mislio kada me pozivao u goste, pa se pokušao izvući na djevojku; da je ona trebala otići u nabavku, ali da nije stigla jer, jebatga, dovršava broj u redakciji. Djevojka je, uzgred kazano, Jelena Valentić, također jedna od urednica u spomenutim novinama...
'A, osim toga', rekao je, '...rijetko kada i učini ono što je zamolim.'
U to vrijeme još uvijek je izlazilo veoma ugledno subotnje tiskano izdanje Telegrama, a za koji sam tom prilikom napisao iznimno zanimljiv i duhovit članak o profesorima na zamjeni koji je svijetlo dana nažalost ugledao u nešto skraćenoj verziji. Bio sam, dakle, veoma dobro upoznat s Jeleninim oglušivanjem na bilo kakve molbe, a što je za urednicu možda i dobra karakteristika, pogotovo zbog raznih mogućih pritisaka, ali za djevojku baš i nisam siguran, pa sam se zadovoljio i sa čašom vodom iz česme.
Razgovarali smo neko vrijeme o tome kako će se Telegram uskoro orijentirati isključivo na digitalne platforme, a koje su - bilo nam je to jasno i kada smo pokretali tiskano izdanje - mnogo zahvalnije za originalni i dinamični sadržaj koji stvaramo. Spominjali smo moju svadbu koja se već uvelike pripremala te smo pregledavali popis osoba s kojima će sjediti za stolom. Ima, rekao je, par osoba iz mog društvenog kruga koje bi radije izbjegao, a ja sam znao da ih zapravo ima svega nekoliko koje još uvijek ne želi izbjeći pa sam ga stavio za stol s njih dvoje-troje. Razgovarali smo, zatim, i o Mourinhu kojega ja obožavam još otkad mi je s Interom sve osvojio, a njemu, evo, što više osvaja s njegovim Manchesterom - to postaje draži.
Ništa od toga, međutim, nije bilo neuobičajno ili nešto o čemu ne razgovaramo svaki dan, pa nisam bio sasvim siguran zašto me uopće pozvao na ovu čašu vode.
'Čuj...', započeo je onda potiho, nekako ispod glasa kao da se boji da će ga još netko čuti, 'moraš mi prvo obećati da nećeš nikome reći...'
'Radim na nečemu potencijalno velikom!', zaintrigirao me dodatno.
Ispričao mi je onda sve o svom novom projektu - aplikaciji koja pregledava milijune izvora na svijetu i u realnom vremenu prikazuje najrelevantnije članke. Odnosno, nema prilagodbe korisnicima niti personalizacije onoga što će korisnici vidjeti na svom 'newsfeedu', poput Facebooka, već u datom trenutku vide priče i članke o kojima cijeli svijet govori. To jest, ono što se najviše lajka, čita i dijeli po društvenim mrežama...
'Zvati će se Twain i neće imati urednika!', podviknuo je oduševljeno valjda izmoren već od problema s istima koje ima u vlastitim novinama, ali i kući (vidi pod Jelena ili u na početku spomenuti frižider), 'aplikacija se umjesto na uredničku genijalnost oslanja na nešto mnogo pouzdanije i učestalije: algoritme, kompleksne procese, izračune i parametre u odabiru najviralnijeg sadržaja.'
Dok je govorio o tome kako je došao na tu ideju, što mu je još sve činiti u fazi razvoja aplikacije i samom plasiranju iste na tržište, bio je uzbuđen poput tinejdžerice pred maturalni ples. Činilo mi se kako bi mogao još satima pričati o tome kako ljudi sada vide samo sadržaj koji je prilagođen onome što inače vole, a da pri tome ni ne znaju da postoji i neka druga strana.
Ni meni, iskreno, to nije zvučalo loše, ali daleko od onoga kako je on to doživljavao. Nisam, zapravo, ni shvaćao u potpunosti o čemu je riječ te kako bi to moglo u potpunosti promijeniti medijski posao kojim se bavimo i okrenuti ga naglavačke, već sam mislio da malo bunca pa sam, eto, ustao iz fotelje, dao mu 'haj fajv' za ideju i iz pristojnosri te zahvalio na pozivu.
'Moramo ovo ponoviti', rekao sam, ali taman kada sam htio predložiti da idući put to bude kod mene, bezbeli uz neko piće i nareske, on me prekinuo...
'I?', pitao je radoznalo,'hoćeš li uložiti u taj projekt?'
Zagrcnuo sam se na onoj vodi.
Elem, prošlo je od tada skoro godinu dana, ja u projekt, naravno, nisam uložio, a neovisno o tome - nisam više ni u Telegramu. Ovdje na Wall.hr-u su, naime, za razliku od Twaina, ipak trebali urednika. I dalje smo, međutim, dobri prijatelji, pa sam ga tako neki dan posjetio u fantastičnim novim prostorima u koje se 'Telegram Media Grupa' ovih dana seli. Za useljenje sam mu poklonio lažnu novčanicu od milijun Dolara i zaželio još mnogo takvih, samo pravih, a on mi - kako još uvijek nisu bili gotovi svi radovi u toj 'Fabrici' gdje su preselili - ponovno nije imao što za ponuditi. Ovaj put smo otišli u obližnji kafić na piće, a tijekom kojega me ponovno posjetio na 'Twain'.
'Čuj, stari...', rekao sam mu i ovaj put,'fakat nemam love da u to ulažem...'
'Nema ni potrebe', prekinuo me odmah uz širok osmijeh. Financiranje je, kaže, davno riješio uz pomoć još jednog zajedničkog prijatelja Maka Hodžića, privremeno na radu u Njemačkoj, i nekog američkog investicijskog fonda koji je već dugo prisutan na našem tržištu. Tvrtku je nazvao 'Twain Technologies' i registrirao je u Americi, savezna država Delaware, aplikacija je na tržištu nešto više od pola godine, a sada je, evo, dobio i jedno ogromno priznanje.
Izlaganje prekida kako bi uzeo gutljaj kave i malo promotrio moju reakciju.
'Jesi čuo kada za WAN-IFRU?', pita me onako kao usput i, uzme još jedan, nešto duži gutljaj.
Za one koji ne znaju, WAN-IFRA je najveća svjetska udruga izdavača novina i vijesti. Osnovana je 1948. godine, a danas predstavljaju 18 tisuća izdanja, 3 tisuće kompanija i startupova u 120 zemalja. Zalažu se za slobodu izražavanja, inovacije u izdavaštvu, spajanje tehnologije i novinarstva, a svake godine organiziraju nagrade i konferencije koje se smatraju najrelevantnijima na svijetu.
Ne čekajući moj odgovor, nastavio je: 'E pa, objavili su da je 'Twain' upravo odabran za finaliste na North American Digital Media Awards i nalazi se među tri najinovativnija digitalna proizvoda u Sjevernoj Americi.'
Ostala dva su - pazi ovo dragi čitatelju Wall.hr-a - 'Washington Post' u vlasništvu ekstravagantnog milijardera Jeffa Bezosa iz 'Amazona' i ništa manji 'La Presse' iz Montreala!
U svijetu medija, shvatio sam odmah, a volio bih to i vama nekako približiti, ovo je pandan nominaciji za filmskog Oscara. Oni su Davor Šuker između Zidanea i Ronalda na izboru za najboljeg nogometaša '98.godine...
Moju ljutnju što na vrijeme nisam prepoznao dobar proizvod i ulaganje koje će se nakon ovog izbora svima uključenima, nema nikakve sumnje u to, višestruko isplatiti, odmah je zamijenila sreća zbog prijateljeva vanserijskog uspjeha. Stisnuo sam mu ruku, čestitao na zbilja nevjerojatnom uspjehu koji nadmašuje čak i njegova najoptimističnija očekivanja kojima me pokušavao nagovoriti na investiciju te sam ga zamolio da mi prije odlaska u New York na tu svečanu dodjelu krajem listopada, omogući barem kratki intervju za Wall.hr o tome.
On mene, naravno, nije odbio jer je bolji čovjek i prijatelj, a intervju vam u nastavku donosimo u cjelosti:
Wall.hr: Sada kada si uspio, jel ti drago da nisam uložio u Twain? Ima manje ljudi s kojima moraš dijeliti...
Miran: Pa, neki dan si mi dao onu suvernirsku novčanicu od milje dolara. To sam shvatio kao investiciju. Otprilike realnu kao i spominjanje Twaina u društvu Washington Posta.
Wall.hr: Što to konkretno znači za Twain? Očekuješ li sada veliki interes drugih ulagača i korisnika?
Miran: Ako nam nitko ne javi da je riječ o greški, suosnivač Mak i ja nadamo se da bi ova nominacija mogla značiti kako nismo uludo potrošili zadnjih godinu dana. To bi već bila velika stvar.
Wall.hr: Je li itko u Hrvatskoj čuo za Twain i zašto nije?
Miran: Život je teška muka i poniženje.
Wall.hr: A, hoće li?
Miran: Možda preko Wall.hr-a.
Wall.hr: Što ako pobijediš?
Miran: "Vratiti ću ti milju!"
Wall.hr: I, za kraj, mogu li s tobom u New York?
Miran: Ako skupimo lovu za karte...
Tu kavu popijenu prije par dana ispred njegovih novih poslovnih prostorija završilo smo dogovorima oko nekih drugih, novih suradnji te obaveznim ponovnim viđanjem nakon njegova povratka iz Amerike. Međutim, sumnjam da će se nešto od toga realizirati. Naši poslovni putevi se, jasno je, nakon ovoga razdvajaju zauvijek i on sasvim zasluženo odlazi putem onih genijalnih inovatora o kojima samo čitamo u biznis i hi-tech novinskim sekcijama, a ja ostajem, jebatga, ovdje baviti se poslom koji će zahvaljujući njegovoj aplikaciji s vremenom u potpunosti izumrijeti.
Da se kojim slučajem mogu vratiti u vrijeme, u onaj njegov tek useljeni dvoiposobni stan negdje na Kvatriću, u istu zgradu gdje živi onaj još neki Pavić, i da me pozove da mu se pridružim u nečemu potencijalno velikom - ne bih, sasvim sigurno, propustio tu priliku koja se čovjeku ukaže jedanput, možda dvaput u životu...
Oh, Bože, kako se samo nadam da je dvaput.
