Agata Mršić: "Ni Taylor Swift ti nije ravna!"

Evo mene s novom kolumnom. Sušio mi se lak na noktima pa sam brže tipkala da se brže osuše (lol). Samo da razjasnim jednu stvar iz prošle kolumne – nemam ništa protiv Rusa, dapače nešto ih volim posljednjih dana. Kada pišem o Americi osjećam se dužnom da vam prvo kažem kakvi su Amerikanci, kakva je ovdje kultura ponašanja i njihov bonton koji je nerijetko različit od našega da bi ste dobili cjelokupnu sliku za daljnje događaje i avanture koje ću vam napisati. Izdvojit ću ono što je mene najviše dojmilo, što me iz dana u dan fascinira kod njih. #divno

Excuse me, Sorry and Thank you

Hodam Petom avenijom i čudim se svim onim skupim i raskošnim trgovinama, sve bliješti iz izloga, ne vidiš ispred sebe od turista koji usporeno hodaju i zabadaju nos u svaki izlog pri tome noseći 13 vrećica u ruci s kojom te obavezno klepnu i produže. Mislim si zašto ne možeš reći sorry, ako si me već klepnio nego samo prođeš do sljedeće trgovine, utrčavajući u majkl kors kao da će im pobjeći. Stojim na semaforu i promatram smog koji se nadvio nad Petom avenijom (uvijek taj neki smog u NY-u), taxiji jure i trube kao na zelenom valu u Zagrebu. Mislim si koliko ljudi ispred mene, začujem ženski glas “excuses me, sorry” s američkim naglaskom (svi oni mi zvuče poput miševa, visoki c) te me zaobiđe. Inače, New Yorkeri prolaze kroz crveno svijetlo, obavezno. Znači žena me nije ni dotaknula već se ispričava jer je ušla u moj privatni prostor od 5 cm. Kod nas kad te netko drmne neće te ni pogledati, a niti ćeš ti primijetiti da te drmnuo jer je to normalna stvar u nas. Znači, za sve govore excuse me, sorry and thank you. Jednostavno ti je neugodno pa i ti počneš za sve po redu hvala što ste prošli pored mene, a niste mi ni dotaknuli, hvala što mi pomažeš, hvala što ne pomažeš, hvala što misliš da je moj pas lijep, hvala što mi se obraćaš itd. Riječ hvala je dobila drugu dimenziju u mojim očima ovdje. Tako ja kad kupujem sladoled iz onog kamiončića na ulici (što ima sirenu ko iz horror filma kad smo bili klinci) zahvaljujem se prvo što se zaustavio kamion baš u mojoj blizini, pa tenkju za sladoled pa tenkju za kusur pa tenkju za…

Have a nice day

Uđem u obližnji Deli u kvartu (kao svaki onaj mali Konzum u tvojoj ulici), a lik sav nasmiješen “Hi, how are you?” s velikim osmijehom preko usta, pomislih si da nije osvojio na lotu možda, još viče za mnom “Have a nice day” (kao ugodan dan iliti imajte lijep dan, toga izraza ni nema kod nas lol) na izlasku. Kod nas bi te gospođa u trgovini strogo pogledala jer lupaš vratima, diraš stvari, a nećeš kupiti, što god da ju pitaš reći će ti da je sve izloženo na polici i nastaviti turpijati nokte pogledavajući u novi broj “Mile”. Ne daj Bože da se nasmije. I ista stvar da je muški za blagajnom (da se B.a.B.e. ne bi ljutile). Dođem u restoran nešto pojesti oni također kese se, svi veseli, osmijesi razvučeni od uha do uha, euforija, show. Ovo je zemlja nekih sretnih ljudi. Iako, ima onih koji su jako dobro uvježbali taj svoj osmijeh, a ima onih koji izgledaju kao da su pojeli “kiseli krastavac” pa ih se uplašiš i doma još više vježbaš svoj široki i bijeli osmijeh da ne budeš poput njih. Inače, to je Amerima bila najveća opaska kod mene. Stalno su me ispitivali je li sve uredu sa mnom, jesam li imala loš dan jer se nisam dovoljno smijala. Onda sam im lijepo objasnila da sam iz istočne Europe i da kod nas bi te shvatiti kao nekog luđaka s blagim bipolarnim poremećajem da se toliko smiješ svakome na sve, a pogotovo nepoznatim ljudima na ulici. Tako sam se ulovila neki dan da se kesim nekim Europljanima, turistima na ulici. Kada nam se susreo pogled oni su i dalje imali ozbiljan i čvrst izraz lica, što je za mene bilo nepristojno te su samo spustili pogled prema dolje misleći sigurno da sam poremećena Amerikanka.

Customer service-smile

Naručim si ja sebi deliver jer sam bila lijena guzica. Plus, bila je nedjelja i padala je kiša (kakav klišej). Upišem ja u seamless (jel znaš šta je to?) sve detaljno ovo s ovim ovo bez ovoga, kao pravi Ameri, ono izmišljam sastav jela. Kao smeđu rižu bez luka s komadićima oreo keksa gluten free, narezati komadiće đumbira, nikako prekuhano i šalicu domaćeg mlijeka uz to. Stiže to sve za jedno 35 minuta, nosi sve to Meksikanac na svom deliveri motorčiću s osmijehom na licu još mu ja uvalim par dolara napojnice, ono osmijeh još veći, viče i on “Have a nice day” (kao ugodan dan iliti imajte lijep dan, toga izraza ni nema kod nas lol). Sjednem, počnem jesti kad ono ništa ne valja (koje čudo). Ništa se to meni ne sviđa kažem ja uzrujano preko telefona i oni se ispričavaju duboko i pitaju me kako želim da će mi donijeti novo u njihovom trošku što prije i kakav desert želim uz sve to. Ok, tenk ju veri mač, vičem ja u slušalicu sva ozarena kao da sam pričala s Leonardom DiCapriom. Kod nas, ako uopće ima dostava samo bi te hladno zamolili da ih ubuduće više ne zoveš za dostavu jer si glup i naporan. Dođemo na večeru u restoran konobar oko nas “leta”, smije se (a sigurno si misli da smo umišljene Ruskinje – smajl), naručimo pola menija i ne sviđa nam se baš tamo neki koktel jer je presladak (a popio si ga do pola već), odmah pošalju novi i to besplatno te se još i ispričavaju. Menedžer dolazi do nas pita je li sve uredu i pruža nam svoju poslovnu karticu ako ćemo nešto trebati slijedeći put kada dođemo da mu se javimo. Ni Taylor Swift (Američka miljenica, pjevačica) ti nije ravna u tom trenutku! Prije sam mislila da je to razmaženo ponašanje, ali sada znam da je to sve ono za što ti zapravo plaćaš jednu uslugu ili proizvod i ostavljaš napojnicu. Jer ja to zaslužujem. A kod nas? Ne sviđa ti se, šuti i trpi da ti konobar ne bi pljunuo u piće. Mislim da bi trebala napisati jednu kolumnu samo Hrvatsko ugostiteljstvo vs. američko to će biti više nego napeto nadasve smiješno.