Što nam donose godine
Nakon dugog odmora vraćam se ponovo i pisanju … Istina, radije bi pričala i mljela do besvijesti jer staviti nešto na papir i nije baš tako jednostavno, naročito za one kojima su fizika i kemija uvijek bili puno draži od suhoparnih lektira, eseja i pravopisa, od istih sam redovito imala noćne more i pojačani rad metabolizma…
No dobro… ipak ima puno životnih zanimljivosti koje valja podijeliti... jer iskustvo se prenosi na mlađe generacije pa tako i ja još uvijek učim od starijih i greške često sama snosim, ali pokušavam savjetima pomoći svaku mladu nepromišljenu glavu jer nije uvijek jednostavno popiknuti se naglavačke i onda sam sanirati posljedice… Ipak, koji put, bolje je učiti na tuđim greškama...
Često razmišljam o tome što nam donose godine jer činjenica je da se mijenjamo, a da nismo niti svjesni koliko je to mijenjanje ustvari intenzivno. Mudrost se stječe godinama, ona se ne kupuje novcima.
Već duže vrijeme osjećam jedan mir, zadovoljstvo i radost u svemu što radim pa sam krenula analizirati što se s godinama promijenilo, od jedne nabrijane dvadesetogodišnjakinje do osobe koja MIR cijeni više od svega.
Pokušala sam se vratiti u moje dvadesete i usporediti ih s današnjim dvadesetogodišnjacima. Tek izašli ispod majčinog zagrljaja i pušteni na slobodu većina nas je u tim godinama nesvjesna sebe i svega što nas okružuje. Beskrajno fini i uljudni, tihi i povučeni, što radi odgoja, što od straha od okoline, bili smo u tom periodu odrastanja… Sve je moglo… i ono što nam se nije svidjelo i to je moglo… tako sam barem ja funkcionirala. Kao da sam do tada živjela pod staklenim zvonom, svaki put bila bi u čudu kada bi vidjela svađu bliskih prijatelja, brak koji se raspada, djecu koja se hrane sendvičima… Zahvalna sam svojim roditeljima na čvrstim temeljima, ali ipak kao srna sam kliznula na led…
Danas je to malo drugačije, djeca s 20 imaju u sebi inat i prkos, kao da su prošli dugi životni put i točno znaju što žele. Danas je drugi ritam života i drugi uvjeti u kojima nema više srama, nema više čak niti respekta prema starijima, da ne spominjem respekt prema profesorima u školama, bakama, djedovima. Rijetka su djeca koju vidiš da se zacrvene kada nešto pogriješe, nažalost, malo je i onih koji će u tim godinama ljubazno reći oprosti, hvala, dobar dan i doviđenja. Meni je bilo nezamislivo suprotstaviti se starijima ili proturječiti na bilo koji način. Ma naravno, kao i svi ostali u tim godinama i ja sam se tražila, mislila da sve znam, a zapravo nisam imala pojma o životu. No, čini mi se da sam i tada imala jedan svoj gard s kojim se čovjek jednostavno rodi i koji je do danas ostao prepoznatljiv dio mene, samo se formirao kao i ja u jednu novu dimenziju…
U tridesetima se već lagano oblikujemo, odbacujemo ono što nam ne paše, ne damo da nas maltretiraju i polagano slažemo svoj život kako si zamišljamo da bi trebao izgledati i funkcionirati. Naravno tu je i materijalna strana kao vrlo bitna, ali sve radimo s vrlo jasnim i formiranim ciljem. Meni su tridesete bile zaista turbulentne… želja za mirom i buntovnost bili su jači od svega pa i od toga da okrenem jednu posve novu stranicu u životu koja donosi i jednu neizvjesnost prožetu brzinskim poslagivanjem razbacanih kockica…
Ulaskom u četrdesete kao da mi je netko čarobnim štapićem pokazao i razotkrio sve čari života. Jednostavnost i ljepotu jutra, miris mora... Čak mi i ptičice ljepše pjevuše ranom zorom…
Možda ranije to sve nisam primjećivala ili kao da su mi se osjetila nekako promijenila. Počela sam istinski uživati u životu, u svakom novom danu, svakom druženju s prijateljima, odlasku u prirodu, u šetnju… Sve ono sto me je iritiralo i izluđivalo ranijih godina, danas prihvaćam sa smiješkom, okrenem se na drugu stranu i produžim dalje. Zbog toga što sam počela više voljeti sebe ili sam shvatila što je život? Svejedno, samo je bitno da sam posložila svoj život i napokon postavila sve na svoje mjesto.
Neopisivo puno sigurnosti i mira donijelo je ovo razdoblje u mojem životu. Sve ono što sam prije radila isključivo za druge, sada ću prvo napraviti za sebe. Počela sam život shvaćati na jedan posve drugačiji način. Davanje sebe i svojih osjećaja nesebično sam dijelila svima, ali često je to bilo zgaženo u blatu... Zato me je život naučio da smo svi ipak samo jedinke koje su gotovo same na ovoj planeti i koje se ipak bore samo za sebe i svoju sreću. Treba biti sretan malim stvarima jer one nam donose radost i ispunjavaju nas svakodnevno.
Sve ono što bi prije nekoliko godina olako napravila, danas sam selektirala na najveću moguću razinu. U prvi plan su iskočili moji prioriteti, a distancirala sam se od ljudi koji me čine nesretnima kao i onih koji troše moju energiju, a za to nemaju niti jedan razlog. Tako je i u ljubavi. Tek kad posložiš samoga sebe i nađeš duševni mir, zadovoljstvo i sreću unutar samog sebe, tek tada možeš biti sretan i na tom planu jer jasno znaš što želiš i očekuješ te koliko možeš pružiti. Jedino je bitno da ne zamaraš niti sebe, niti drugu osobu ako vidiš da ne idete u istom pravcu.
Čovjek tek kad postane zadovoljan sam sa sobom, može sebi postaviti ovakve ciljeve i biti dosljedan i sretan u svojoj koži… Sve dok se traži ili na žalost ovisi o nekome, taj dio priče je jednostavno ne izvediv.
Tek sad shvaćam riječi starijih ljudi kojima sam se uvijek čudila kada su znali komentirati: "E da mi je tada ova pamet bila…" Istina, da sam to znala, možda bi se ovako posložila već kao dvadesetogodišnja divljakuša , no neću se žaliti jer puno ljudi neke stvari ne nauči do kraja života ili su osuđeni živjeti kako im je netko drugi odredio i nametnuo, a nemoćni su se othrvati iz tog ludog životnog vrtloga. Bolje ikad, nego nikad. A, što će tek donijeti pedesete, šezdesete...
