Facebook stranica "Dopisnika iz centra"

| Lifestyle |

Dopisnik iz centra

Kako bi se shvatila uloga 'Dopisnika iz centra', vrlo je važno za znati da to nije oduvijek i zauvijek jedan te isti čovjek. Svako vrijeme, naime, nosi nekog svog 'Dopisnika'. Prvi je bio nepoznati autor duhovitih stihova o klijenteli u kavani Medulić koji je u "Kalendaru zagrebečkom" 1845.g. objavio rugalicu anonimnog autora koji kritizira običaje, modne ludosti, književnike Gajeva kruga i poročni život kakav se vodio u kavanama, a nakon njega bilo ih je još mnogo. Jedna je bila čak i 'Dopisnica'. Njezin spomenik i danas, s kišobranom u ruci, ponosno stoji na sred Tkalče...

Trenutni vršitelj dužnosti 'Dopisnika' svoje priče objavljuje na Wall.hr-u od 2014. godine, a prije toga to je činio na portalu Jutarnjeg lista, sprejem po gradskim fasadama, nožićem na školskoj klupi i markerom po vratima javnih toaleta.

Miro Par

Ne znam da li i ostali narodi, kao ovi naši, kada ih nešto jako naljuti, onako, baš razjari, odmah i bez daljnjeg oklijevanja odjure do svog routera kako bi se, bezbeli, što prije spojili na susjedov internet i, recimo, fejsbuk stranicu dječje bolnice u Philadelphiji zakrčili uvredama na račun ljudi u čijim se rukama - umjesto kompjutorskog miša kao što je slučaj kod njih - svakodnevno nalazi na stotine dječijih života. Ili, štajaznam, izbombardiraju fejs stranicu engleskog pjevača Jamesa Blunta još i gore no što je on, kako je nedavno u jednom intervjuu nesmotreno izlanuo, kao NATO-ov vojnik krajem devedesetih izbombardirao naše istočne susjede...

Izglasaju li i oni, kao na primjer naši dobri "Fanaticosi", na svjetski poznatim sportskim portalima nekog svog Miralema Pjanića za najboljeg veznog igrača svih vremena, a kad ih na kladionici jedan par zezne za neku papriku, spomenu li i oni na njihovom “fan pageu” rodbinu igrača sve do trećeg koljena, pritome se posebno osvrčući na njihove majke?

Rade li to i ostali narodi, pitam se, ili jednostavno - imaju pametnijeg posla?



Ja, Dopisnik iz centra, uslijed manjeg mamurluka koji je nakon noći provedene za šankom u vjerojatno najboljem gradskom klubu "Vip jazz-u", valjalo odležati, prošlu subotu, eto, nisam imao pametnijeg posla i na službenoj Appleovoj stranici postavio sam jedno pitanje za sve te, kako im je pokojni Steve Jobbs volio tepati; luđake, neprilagođene, buntovnike, problematične i okrugle klinove u četvrtastim rupama, te sve ostale koji su se pronašli u tom opisu ljudi koji su stvarali spomenutu računarsku kompaniju sa sjedištem u Silicijskoj dolini i koji mi, otkako sam kupio jedan od njihovih proizvoda, pošteno idu na ganglije...

"Zašto je kabl za punjenje I-pada...", napisao sam tim genijalcima na stranicu, "...toliko dugačak da, ukoliko istovremeno želim na njemu nešto raditi i puniti ga, moram čučati kraj štekera za struju?"

Nakon toga, postavio sam im još nekoliko pitanja, a među kojima su, sudeći po broju lajkova, najviše simpatija od ostatka facebook korisnika dobila ona koja su se odnosila na utor za SIM karticu koji je, kako sam to duhovito formulirao, jedino moguće otvoriti čačkalicom za zube ili, još gore, onom njihovom specijalno dizajniranom spajalicom koju netko tko nije toliko genijalan kao što su to oni, u njihovoj kutiji, zapravo, neće ni zamijetiti...

"A ekren vam je toliko nauljen...", napisao sam im još uz pomoć Google translatea, "da se ponekad osjećam kao da lovim tunu na otvorenom moru!"

Više od milijun ljudi mi je to lajkovalo, a ja sam - poput kockara kada mu se sreća napokon osmjehne, te on najzad počne dobivati - osjetio uzbuđenje nakon kojega se više nikako nisam mogao zaustaviti...



Justin Zackhamu, scenaristu filma "The Bucket Lista", koji sam nedavno gledao na Novoj tv, a za koji su u očito smatrali kako je dovoljno da glavne uloge dodijele Jack Nicholsonu i Morgan Freemanu, te da uopće nije potrebno malo razraditi radnju, pa onda i same likove, također sam se obratio preko njegove službene stranice.

Referirajući se "Wikipediju", a na kojoj se taj Zackham hvali kako je čitav scenariji napisao za svega dva tjedna, pitao sam ga, onako ljudski - što mu je, pobogu, toliko dugo trebalo?

Na stranicama Vlade RH, nadalje, raspisao sam se o činjenici kako im se ministri izmjenjuju učestalije i od trenera na Dinamovoj klupi, a i rezultati su im - napisao sam podbadajući i Mamića - podjednako dobri kao Dinamovi u europskim natjecanjima!

Crno-Bijeli svijet napao sam zbog toga što "to nije tako bilo" (iako se nisam ni rodio dok je Kipo pokušavao zavesti Blondie), Zagrebački električni tramvaj prozvao sam javno zbog visoke cijene karata, iako zapravo nikada ne koristim njihove usluge, a Igora Štimca - čije usluge također više nitko ne koristi - podsjetio sam da je zapustio svoj Fejsbuk profil...

"Pa, barem sada imaš vremena...", napisao sam mu sasvim zanemarujući da formalno vodi neki klub u HNL-u.

A, naravno, i slabovidni japanski sudac Yuichi Nichimura, tj. njegov profil na Fejsbuku, također je pred kraj dana, tamo negdje oko ponoći, spoznao što se dogodi kada se nekome s ovih naših područja zamjeriš, uvrijediš ga, sviraš ofsajd, korake, duplu ili, kao što je to Yuichi učinio, dosudiš nepostojući penal koji ne bi dosudio ni onaj sudac iz Gospića koji se prije nekoliko godina proslavio jednom sasvim novom definicijom "rukovanja", pa smo ga ja i još hiljade meni sličnih, dokonih ljudi, uvredama prisilili na gašenje profila!  

"Pobjeda!!!", podviknuo sam ponosno vidjevši kako je, uz veliki broj lajkova koje sam taj dan ostvario, dobivenih rasprava i od raznih administratora izbrisanih i, zbog uvredljivih poruka na račun Appleovih genijalaca zabranjenih komentara, kao šlag na tortu mog cjelodnevnog djelovanja - a za koje se, nota bene, nisam morao ni presvući iz svog kućnog ogrtača, a kamoli napustiti centar grada - došlo i to Nichimurino bacanje bijelog ručnika...



Kako bih isti osjećaj uspjeha omogućio i svima koji se osjete pogođenima jer ću u svojoj kolumni naWall.hr-u napisati da je, na primjer, umjesto fontana kod NSB-a, na Cvjetnom trebalo dići spomenik maloj crnoj haljini Vlatke Pokos ili, štajaznam, da bi se trebao dići spomenik onom jednom biciklistu koji je jedanput sišao s bicikla da bi prešao zebru, a ne kao njegove kolege dojurio sa sto na sat ispred vašeg automobila, i ja sam otvorio Facebook stranicu (lajkati možete na adresi:
www.facebook.com/dopisnikizcentra.mp) na kojoj me možete - baš kao što sam ja ove gore u tekstu spomenute veličine - otvoreno podvrgnuti vašoj strogoj kritici.

Ukoliko Vam, dakle, ne sjedne dobro moja ideja da treba osnovati "Udrugu pješaka" koja bi se borila protiv biciklista koji vam u pješačkim zonama svojom bezobraznom vožnjom dovode život u opasnost, ili da bi automobilima s daruvarskim registarskim oznakama trebalo zabraniti parkiranje u prvoj zoni, a ukoliko to ipak učine, "pauk" služba bi ih trebala odvoziti na odlagalište u Daruvar a ne, kao sve ostale na velesajam, nemojte oklijevati da to negodovanje, uz par uvredljivih komentara, neposredno izrazite na mome Facebook zidu i uljepšate si tako vlastiti dan!

A, ukoliko ste normalna osoba i imate itekako pametnijeg posla od širenja negativne energije i pisanja uvredljivih komentara s isključivim ciljem da sebe učinite značajnim, možete napisati i nešto lijepo - neće vam se ekran zamrznuti zbog toga...