Sjećam se tog velikog odmora u Osnovnoj školi Jordanovac kao da je jučer bio, iako je, zapravo, bio prije 16-17 godina. Školsko zvono označilo je kraj drugog sata prijepodnevne smjene i ja sam brzo izjurio iz škole kako bih neometano - pomalo se skrivajući od radoznalih profesorskih pogleda, ali ipak stojeći na dovoljno vidljivom mjestu da me vide sve cure iz razreda - povukao nekoliko dimova prije nego što će mi Mrkva na sljedećem satu upisati treći minus. To će ujedno biti i jedinica, već peta u tom polugodištu, jer sam, eto, opet zaboravio kutomjer, šestar ili nešto drugo što mi kasnije u životu nikada nije zatrebalo, niti sam na nešto od toga pomislio sve do ovoga prisjećanja na svoju osnovnoškolsku Alma Mater potaknutog rezultatima najrecentnijih parlamentarnih izbora. (O tome nešto kasnije u priči, nastavite čitati...)U to vrijeme na dugačkim školskim hodnicima spomenute obrazovne ustanove, u ljubičastoj kuti i borosanama, svakodnevno je mela teta čistačica pod imenom Ivanka. Prezime, koliko mi je poznato, nije imala. Samo osobno ime i tu veoma simpatičnu i, zapravo, toplu titulu koja odaje određeno poštovanje spram posla kojega već godinama revno obavlja za sve nas neuredne lijenčine koje nismo bili u stanju ni pakovanje sladoleda Njofra baciti u koš za smeće."Ej, dečko...", trznula me dok sam skriven iza grma još uvijek veoma nespretno pokušavao pripaliti jednu od prvih cigareta u svome životu,"imaš li možda jednu i za mene?"Ivanka je bila u ovoj školi valjda oduvijek, pa i prije toga, a s učenicima je imala mnogo bolji odnos nego sve njezine mlađe, ali ipak u toj higijenskoj hijerarhiji bolje pozicionirane kolegice. Ona Ankica, na primjer, zaplijenila bi nam svaki put tenisku lopticu s kojom igramo nogomet ispred razreda, a često nas je znala prijaviti razrednici ukoliko bi nas ugledala da pušimo ili, štajaznam, sjedimo na radijatorima i stepenicama. Ivanka je, s druge pak strane, bila jako kul i učenici su se rado s njom družili, pogotovo jer je bila na izvoru svih informacija i tračeva koje su kolale tom 1931.g. izgrađenom ustanovom.Pružio sam joj meko pakovanje Yorka koje sam si u tim godinama jedino mogao priuštiti te smo ušli u neki lagani i neobavezni razgovor. Ona mi je pričala o tome kako joj nije lako s tim mlađim kolegicama koje jedva čekaju da se ona umirovi pa da na njezino mjesto dođe neka njihova prijateljica, o tome kako joj se prije 20 godina profesor na zamjeni - neki šmrkljavac s PMF-a, kako ga je nazvala - pokušao nabacivati u velikoj školskoj garderobi dok je čistila koševe za smeće, a kada ga je odbila prijavio ju je ravnatelju pod optužbom da nemarno obavlja svoje dužnosti i da ju je vidio kako krade školski materijal. Spomenula je još i to da je nakon srednje trgovačke trebala tražiti zaposlenje u struci i ne pristajati na prvo što joj se ponudilo, a ja sam joj - između dva dima cigarete - davao za pravo po svakom pitanju koje bi otvorila. Tek povremeno bih je priupitao za neke od svojih simpatija iz viših razreda za koje sam pouzdano znao da se s njom rado i učestalo druže, a ona bi mi u znak zahvalnosti što sam joj dao pljugu, slagala da se i one raspituju za mene.Razgovarali smo, nadalje, o ludoj profesorici iz kemije, još luđoj iz fizike, strogom profesoru tjelesnoga, očito nedovoljno kvalitetno liječenom, ali ipak simpatičnom alkoholičaru iz tehničkog, te profesoru iz povijesti koji bi nas povlačio za zulufe kada ne bi znali godinu Krbavske bitke ili, recimo, svakom školarcu smiješno ime atentatora na Stjepana Radića, a zbog kojega, jebatga, niti jedno dijete taj događaj nije moglo shvatiti tako ozbiljno kako je to zaista bilo. Ona mi je pružala pozadinske priče o svima njima koje je načula dok je brisala prašinu s dnevnika u zbornici, a nije joj, bezbeli, bilo strano ni nešto malo nadodati. Mene je sve to jako zabavljalo, a prije posljednjeg dima cigarete, te zvona koje će označiti kraj odmora i početak moje agonije na matematici, pitao sam je još da li se sjeća da je našu školu nekada pohađala neka poznata, društveno ugledna i barem djelomično uspješna osoba. Ili je, eto, Niko Kranjčar jedina poznata osoba koja se približila našoj školi, a i to, nota bene, samo ono jedanput kada je s frendovima došao igrati nogomet na naše igralište... Nije mu tada moglo biti više od 9 godina... » pročitaj više
Iako je bio radni dan, Vladimir Vidrić probudio se tek oko podne. Večer prije visio je s društvom ispred HNK gdje su cugali vinjak iz obližnjeg kioska, smijali se k'o blesavi na pošalice o Mađaricama koje varaju svoje muževe te iz studentske dokolice palili automobilske gume, neko lišće, stare krpe i cipele, a jedan od njih - ne sjeća se više tko - donio je i neku zastavu. Zapalili su, eto, i nju... » pročitaj više
Od Triglava pa do Vardara – uvjeravam vas – nema toga tko nije čuo za Emira Hadžihafizbegovića. Neki ga doduše, znaju po imenu i prezimenu, neki po izgledu, ulogama, a neki i po nadimku koji, zapravo, o njemu i najviše govori: Glumac! » pročitaj više