Kako bi se shvatila uloga 'Dopisnika iz centra', vrlo je važno za znati da to nije oduvijek i zauvijek jedan te isti čovjek. Svako vrijeme, naime, nosi nekog svog 'Dopisnika'. Prvi je bio nepoznati autor duhovitih stihova o klijenteli u kavani Medulić koji je u "Kalendaru zagrebečkom" 1845.g. objavio rugalicu anonimnog autora koji kritizira običaje, modne ludosti, književnike Gajeva kruga i poročni život kakav se vodio u kavanama, a nakon njega bilo ih je još mnogo. Jedna je bila čak i 'Dopisnica'. Njezin spomenik i danas, s kišobranom u ruci, ponosno stoji na sred Tkalče...
Trenutni vršitelj dužnosti 'Dopisnika' svoje priče objavljuje na Wall.hr-u od 2014. godine, a prije toga to je činio na portalu Jutarnjeg lista, sprejem po gradskim fasadama, nožićem na školskoj klupi i markerom po vratima javnih toaleta.
Nakon što smo vam nedavno donijeli 9 zanimljivih pojmova iz Malog Rječnika Gradskog Žargona našeg Dopisnika iz centra, a koje smo do sada, kako se čini, sasvim krivo intepretirali, Wall.hr vam sada ekskluzivno donosi 16 njegovih statusa koji su na društvenim mrežama ostvarili veliki uspjeh i interes publike. » pročitaj više
Ne smijemo dopustiti da padnu u zaborav. » pročitaj više
Naš Dopisnik iz centra podsjetio nas na drevno umijeće čitanja i pisanja razglednica » pročitaj više
More je za papke, rekao je Ćiro Blažević našem Dopisniku iz centra, a ovaj mu je nakratko i povjerovao. » pročitaj više
Ne znam postoji li netko tko se u proteklih godinu dana koristio uslugama jednog od zagrebačkih taksi prijevoznika, a da mu isti nije pljuvao po 'Uberu'. Prije toga su, podsjetimo se, pljuvali jedni po drugima... "Ono, koga briga? Samo vozi..." » pročitaj više
"Mali rječnik gradskog žargona" trebao bi nam - kako tvrdi njegov idejni tvorac - olakšati život u centru i pomoći u svakodnevnoj komunikaciji. Naš "Dopisnik iz centra" na tom projektu radi već jedno duže vremensko razdoblje, a uskoro bi se, uvjeravaju ga iz jedne od rijetkih izdavačkih kuća koja još uvijek nije propala, moglo očekivati i ukoričeno izdavanje ovog zanimljivog rječnika. Wall.hr vam za sada donosi izbor od 9 zanimljivih pojmova, a koje smo do sada, kako se čini, sasvim krivo intepretirali. » pročitaj više
Dopisnik iz centra se prisjetio kako mu je nekoć utorak bio jedan od najdražih dana u tjednu. I to zbog njegove noći! » pročitaj više
Usprkos tome što biciklisti sami sebe smatraju više kul, urbanijim, kulturnijim, osvještenijim i pametnijim od svih ostalih sudionika u prometu, ali i društvu, istina je, jebatga, često upravo suprotna. » pročitaj više
Ponedjeljak - 'Posljednja vožnja taksijem' Ne znam postoji li netko tko se u proteklih godinu dana, pokušavajući izbjeći one luđake iz javnog gradskog prijevoza, koristio uslugama zagrebačkog taksija, a da mu isti nije pljuvao po Cammeu i Uberu. Ili recimo Cammeom, a da taj nije pljuvao po Radio taksiju? » pročitaj više
Sjedio sam neki dan na osunčanoj terasi legendarnog 'Charlieja' u Gajevoj ulici, kućni broj 4, u društvu našeg najboljeg trenera svih vremena po mome izboru, ali i najboljega na svijetu '98.godine po FIFA-inom. Iznimno uživam u tim našim povremenim druženjima, pa iako je biološka razlika između Ćire i mene više od pedeset godina, bezbeli u moju korist, mentalno je - nije me ni malo sramota priznati - on u znatnoj prednosti. » pročitaj više
Svaka čast ovoj 'street food' sceni koja se posljednjih par godina uspješno razvija u gradu. Razne mundoake, pizza duckovi, restorani sa sirovom japanskom ribom, oni koji se hvale najboljim hamburgerom u gradu, a ima ih pozamašan broj, burito i taco's barrovi zbilja su izvrsni. Da bih riječ rekao. » pročitaj više
Sjećam se tog velikog odmora u Osnovnoj školi Jordanovac kao da je jučer bio, iako je, zapravo, bio prije 16-17 godina. Školsko zvono označilo je kraj drugog sata prijepodnevne smjene i ja sam brzo izjurio iz škole kako bih neometano - pomalo se skrivajući od radoznalih profesorskih pogleda, ali ipak stojeći na dovoljno vidljivom mjestu da me vide sve cure iz razreda - povukao nekoliko dimova prije nego što će mi Mrkva na sljedećem satu upisati treći minus. To će ujedno biti i jedinica, već peta u tom polugodištu, jer sam, eto, opet zaboravio kutomjer, šestar ili nešto drugo što mi kasnije u životu nikada nije zatrebalo, niti sam na nešto od toga pomislio sve do ovoga prisjećanja na svoju osnovnoškolsku Alma Mater potaknutog rezultatima najrecentnijih parlamentarnih izbora. (O tome nešto kasnije u priči, nastavite čitati...)U to vrijeme na dugačkim školskim hodnicima spomenute obrazovne ustanove, u ljubičastoj kuti i borosanama, svakodnevno je mela teta čistačica pod imenom Ivanka. Prezime, koliko mi je poznato, nije imala. Samo osobno ime i tu veoma simpatičnu i, zapravo, toplu titulu koja odaje određeno poštovanje spram posla kojega već godinama revno obavlja za sve nas neuredne lijenčine koje nismo bili u stanju ni pakovanje sladoleda Njofra baciti u koš za smeće."Ej, dečko...", trznula me dok sam skriven iza grma još uvijek veoma nespretno pokušavao pripaliti jednu od prvih cigareta u svome životu,"imaš li možda jednu i za mene?"Ivanka je bila u ovoj školi valjda oduvijek, pa i prije toga, a s učenicima je imala mnogo bolji odnos nego sve njezine mlađe, ali ipak u toj higijenskoj hijerarhiji bolje pozicionirane kolegice. Ona Ankica, na primjer, zaplijenila bi nam svaki put tenisku lopticu s kojom igramo nogomet ispred razreda, a često nas je znala prijaviti razrednici ukoliko bi nas ugledala da pušimo ili, štajaznam, sjedimo na radijatorima i stepenicama. Ivanka je, s druge pak strane, bila jako kul i učenici su se rado s njom družili, pogotovo jer je bila na izvoru svih informacija i tračeva koje su kolale tom 1931.g. izgrađenom ustanovom.Pružio sam joj meko pakovanje Yorka koje sam si u tim godinama jedino mogao priuštiti te smo ušli u neki lagani i neobavezni razgovor. Ona mi je pričala o tome kako joj nije lako s tim mlađim kolegicama koje jedva čekaju da se ona umirovi pa da na njezino mjesto dođe neka njihova prijateljica, o tome kako joj se prije 20 godina profesor na zamjeni - neki šmrkljavac s PMF-a, kako ga je nazvala - pokušao nabacivati u velikoj školskoj garderobi dok je čistila koševe za smeće, a kada ga je odbila prijavio ju je ravnatelju pod optužbom da nemarno obavlja svoje dužnosti i da ju je vidio kako krade školski materijal. Spomenula je još i to da je nakon srednje trgovačke trebala tražiti zaposlenje u struci i ne pristajati na prvo što joj se ponudilo, a ja sam joj - između dva dima cigarete - davao za pravo po svakom pitanju koje bi otvorila. Tek povremeno bih je priupitao za neke od svojih simpatija iz viših razreda za koje sam pouzdano znao da se s njom rado i učestalo druže, a ona bi mi u znak zahvalnosti što sam joj dao pljugu, slagala da se i one raspituju za mene.Razgovarali smo, nadalje, o ludoj profesorici iz kemije, još luđoj iz fizike, strogom profesoru tjelesnoga, očito nedovoljno kvalitetno liječenom, ali ipak simpatičnom alkoholičaru iz tehničkog, te profesoru iz povijesti koji bi nas povlačio za zulufe kada ne bi znali godinu Krbavske bitke ili, recimo, svakom školarcu smiješno ime atentatora na Stjepana Radića, a zbog kojega, jebatga, niti jedno dijete taj događaj nije moglo shvatiti tako ozbiljno kako je to zaista bilo. Ona mi je pružala pozadinske priče o svima njima koje je načula dok je brisala prašinu s dnevnika u zbornici, a nije joj, bezbeli, bilo strano ni nešto malo nadodati. Mene je sve to jako zabavljalo, a prije posljednjeg dima cigarete, te zvona koje će označiti kraj odmora i početak moje agonije na matematici, pitao sam je još da li se sjeća da je našu školu nekada pohađala neka poznata, društveno ugledna i barem djelomično uspješna osoba. Ili je, eto, Niko Kranjčar jedina poznata osoba koja se približila našoj školi, a i to, nota bene, samo ono jedanput kada je s frendovima došao igrati nogomet na naše igralište... Nije mu tada moglo biti više od 9 godina... » pročitaj više
Iako je bio radni dan, Vladimir Vidrić probudio se tek oko podne. Večer prije visio je s društvom ispred HNK gdje su cugali vinjak iz obližnjeg kioska, smijali se k'o blesavi na pošalice o Mađaricama koje varaju svoje muževe te iz studentske dokolice palili automobilske gume, neko lišće, stare krpe i cipele, a jedan od njih - ne sjeća se više tko - donio je i neku zastavu. Zapalili su, eto, i nju... » pročitaj više
Od Triglava pa do Vardara – uvjeravam vas – nema toga tko nije čuo za Emira Hadžihafizbegovića. Neki ga doduše, znaju po imenu i prezimenu, neki po izgledu, ulogama, a neki i po nadimku koji, zapravo, o njemu i najviše govori: Glumac! » pročitaj više
Nikada nisam pripadao nekoj, navijačkim žargonom rečeno, "prvoj ekipi" koja je izlazila u Saloonu. U vrijeme one starije prve ekipe s početka 70-ih, a koju su po nekom mom povijesnom shvaćanju činili Nikola Plećaš, Ana Karić, Relja Bašić i Božidarka Frajt, nisam se ni rodio, a za prvu ekipu koja je harala u 80-ima - predvođenu Cicom Kranjčarom i drugim sportskim, umjetničkim i kulturnim veličinama koje su voljele potegnuti iz šampionskog pehara i boce - bio sam, jebatga, još uvijek premlad. » pročitaj više
Tradiciju da nogometaši nakon svoje igračke karijere otvore kafić, u Zagrebu je, prisjetimo se, prije nešto više od 45 godina započeo Mirko Braun - "Charlie". Taj vrsni obrambeni igrač koji je bio član poznate uže obrane Dinama Škorić-Belin-Braun, te koji je s Dinamom nastupio i u finalu Kupa velesajmskih gradova 1963. protiv Valencije, otvorio je prije skoro pola stoljeća u Gajevoj ulici na boruj 4, kafić od kojega je vrlo brzo napravio kultno mjesto okupljanja tisuća Zagrepčana i, još važnije, Zagrepčanki. » pročitaj više
Na ovotjednoj smotri udruga koja se još danas održava na Zrinjevcu, najveće zanimanje izazvala je najava osnivanja "Udruge Pješaka". Spomenuta udruga bi se, kako u njenom programu piše, borila za strože kažnjavanje biciklista koji, citiram :"k'o manijaci voze pješačkim zonama, pritome dovodeći u opasnost sve pješake". O ozljedama kojima mogu podleći stariji građani i djeca prilikom naleta neke konjine od sto kila koja bezglavo juri pješačkim zonama ne bi li, štajaznam, dostavila neku pizzu ili pržene lignje, piše se naveliko u osnivačkim aktima te udruge, dok je pitanje polaganja vozačke dozvole (barem dijela koji se odnosi na poznavanje prometnih znakova) jedan od njihovih glavnih ciljeva. » pročitaj više
Navodno, ja sam totalni idiot. Klasični kreten. Uz to sam još i ljudsko smeće, primitivac, te neodgojeni balavac. Barem me je tako, pa i još gore, neki dan nazvalo najmanje desetak ljudi unutar tri minute koje sam sa sva četiri upaljena žmigavca proveo zaustavljen uz rub ceste u Đorđićevoj ulici. » pročitaj više
Zanimljivost vezana za film "Reci DA!" s Jim Carreyem u glavnoj ulozi, a u kojemu on tumači čovjeka koji odluči promjeniti svoj život tako što će pristati na apsolutno sve što mu donese život, je da se spomenuti film prvobitno trebao snimati u Zagrebu. Doduše, nakon dvije kave koje je Carrey s produkcijom ispio na potezu trg-Bogovićeva-Cvjetni, te je - kako bi se uživio u lik - pristao dati po par kunica svakome prosjaku koji ga je u tih sat vremena tražio, potrošio je sav budžet i snimanje je pod hitno prebačeno natrag u holivudski studio. » pročitaj više
