Od Triglava pa do Vardara – uvjeravam vas – nema toga tko nije čuo za Emira Hadžihafizbegovića. Neki ga doduše, znaju po imenu i prezimenu, neki po izgledu, ulogama, a neki i po nadimku koji, zapravo, o njemu i najviše govori: Glumac!
Taj nadimak ne označava samo njegovo zvanje, već mnogo više od toga; njegovo umijeće! Mnogo je, naime, glumaca, ali samo je jedan Glumac (!), a to je Emir Hadžihafizbegović… U Zagrebu su za Emira i oni posljednji, najslabije informirani koji ne prate baš film i kazalište, a nikad nisu upratili ni legendarnu Audiciju, čuli najkasnije nakon reklame za Tomato u kojoj on duhovito glumi susjeda.
Međutim, kada bi trebali izgovoriti njegovo prezime, polomili bi si jezik. “Hadži…”, započinjali bi ispravno kao da je riječ o bugarskoj nogometnoj ikoni, ali onda bi došlo do zamuckivanja i, uglavnom krivih nastavaka:
“Begović”,
“Begić”,
“Hazifbegović” i sl.
Često se ne bi ni trudili ispravno izgovoriti – jer, kaj se oni imaju mučiti da nauče njegovo prezime kad je tak’ komplicirano. Zakaj se, prosim lepo, ne preziva Horvat – pa bi si onda olakšali i nakon “Hadži”, nastavili s: “nešto”. “Hadžinešto”.
U čestom slučaju da ne znaju ni to “Hadži”, umjesto njegova zapravo nevjerojatno jednostavnog imena i prezimena koje služi na čast toj čitavoj porodici, nazivali bi ga samo po onoj ulozi u kojoj su ga jedino gledali ili, eto, najviše zamijetili, a to je nažalost:”Sused”.
To bi nekoga tko je upoznat s njegovim likom i djelom, nekog Bosanca na primjer, svakako znalo dovesti u neugodnu situaciju da, kada u Zagrebu razgovara s nekim manje upućenim o filmu ili predstavi u kojoj je Emir sasvim sigurno bravurozno glumio, a kako bi svome sugovorniku pojasnio o kome je riječ, mora izustiti da je to, jebatga, onaj “Sused” iz reklame za Tomato.
Slabije upućeni sugovornik će se nakon toga uhvatiti za trbuh od smijeha i kroz suze govoriti:”Darinka, Darinka”, a ovaj drugi – koji Emira iz poštovanja spram svih uloga u kojima ga je do sad gledao naziva Glumcem – zacrveniti će se, bezbeli, od sramote što je to uopće morao prevaliti preko usta.
Nešto slično je i s burekom. Kada taj spomenuti Bosanac u Zagrebu uđe u pekaru s velikom željom da istu napusti držeći barem frtalj toplog bureka u ruci, mora reć – ma koliko se njegovih predaka zbog toga okretalo u grobu – kako želiš da bude od mesa. Kao da neki drugi, jadna mu majka, uopće postoji.
