Uz podršku Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti (HMNU) u utorak je u prostorijama Muzeja Mimara predstavljen prijedlog urbanistički-arhitektonskog projekta nove zgrade HMNU-a na gornjogradskoj Vranyczanyjevoj poljani, inicijatora Vladimira Crnkovića i Maria Pehneca, arhitekta. Idejna studija koju je arhitekt Pehnec nazvao "Muzej susreće poljanu" predstavlja ne samo rješenje akutne potrebe ovog globalno značajnog muzeja naivne umjetnosti i zagrebačkog turističkog bisera za većim, primjerenijim i suvremenom posjetitelju bližim prostorom kroz fascinantnu interpolaciju, već i revitalizaciju, obogaćivanje i optimalnu spomeničku prezentaciju Vranyczanyjeve poljane kao kulturnog dobra.
Predstavnicima medija, stručnjacima iz polja arhitekture, povijesti umjetnosti, muzeologije i dizajna te mnogobrojnim prijateljima Muzeja najprije se obratila ravnateljica HMNU-a, gospođa Mira Francetić Malčić.
Današnja prezentacija buduće zgrade muzeja zamišljena je kao šok-prezentacija. Projekt je od presudnog interesa za našu instituciju i umjetnost koju prezentiramo. Muzej naive isprva nije za njega znao, ali kako je riječ o vrhunskoj inicijativi koja k tome široj društvenoj zajednici predstavlja problem prostora našega muzeja uključili smo se u njegovu promociju. To je, uostalom, i promocija umjetnosti naive, a ne tek pitanje poslovnog prostora. Autori projekta predano su se i nesebično zauzeli za našu instituciju, a za svoj rad i angažman nisu zatražili niti dobili bilo kakav honorar. Postav našega muzeja u Ćirilometodskoj ulici izložen je na svega 200 m2, a naši veliki i značajni projekti morali su u prošlosti biti postavljani u drugim ustanovama. Na taj se način gubi vidljivost našega rada i ime našega muzeja. HMNU je prepoznatljiv brend, nezaobilazno mjesto zagrebačke turističke karte. Naš muzej mora ostati na Gornjem gradu jer ga u najvećem broju posjećuju strani gosti. Iskreno smo oduševljeni ovom inicijativom i nadamo se da je to tek početak jedne dobre priče za HMNU – rekla je Francetić Malčić.
U svome obraćanju Vladimir Crnković, ravnatelj HMNU-a od 2003. do 2014. i idejni začetnik ovoga projekta, govorio je o njegovom rađanju iz iskustva rada u Muzeju te kako je arhitekt Pehnec jednu fatamorganu pomogao pretvoriti u transparentnu stvarnost.
Projekt je rezultat isključivo osobnog angažmana arhitekta Pehneca te moje inicijative nakon 16 godina rada u Muzeju i neprestanog suočavanja s nedostatkom izložbenog i poslovnog prostora. Projektom pokušavamo ukazati na dva otvorena problema hrvatske i zagrebačke kulture: dugoročnog rješenja smještaja jednoga malog, ali značajnog muzeja i arhitektonsko-urbanističkog rješenja atraktivnog, no sadržajno nedovoljno artikuliranog prostora Vranyczanyjeve poljane. U jednom intervjuu objavljenom 2006. iznio sam prijedlog o izgradnji novog objekta na njoj. U razgovoru s Pehnecom deset godina kasnije ukratko sam mu prepričao taj intervju. U tom trenutku nisam niti slutio da će ga ta ideja zaintrigirati, znajući da ne postoje nikakva financijska sredstva čak ni za idejnu skicu takvog projekta, a kamoli za neku podrobniju elaboraciju – da je posrijedi čista fatamorgana, utopija. Pa ipak, i usprkos takvim spoznajama, ljudi nastavljaju sanjati. Tako smo i mi nastavili razgovore o toj temi. Sve što sam riječima formulirao, Pehnec je pretvarao u svoje arhitektonske vizije.
Naravno, s brojnim inovacijama, iznenađenjima i rješenjima koja nisam mogao ni naslućivati. Od nekoliko mojih inicijalnih i načelnih teza, on je stvorio konglomerat iznimnih arhitektonskih rješenja kojima je u staro i povijesno gradsko tkivo interpolirao modernističku i suvremenu arhitektonsku kreaciju višenamjenskog sadržaja – kazao je Crnković.
Crnković je podsjetio i na značaj hrvatske naivne umjetnosti u svjetskom kontekstu te iznio podatke o posjetiteljima. Na godišnjoj razini HMNU bilježi više od 20.000 posjetitelja, što u zadnjih petnaestak godina iznosi 230.000 ulaza u instituciju. Ako se tome pribroje posjetitelji velikih izložaba koje je Muzej priredio u inozemstvu – u Americi, Italiji, Slovačkoj i Japanu – onda se taj broj mora uvećati za dodatnih 220.000 osoba. Prema razrađenim projekcijama, optimalan broj stalno izloženih djela iznosio bi 220 umjetnina, dok ih je u sadašnjem postavu 80. – naveo je Crnković.
Mario Pehnec prije podrobne, precizne i bogato ilustrirane prezentacije svoga projekta kratko se osvrnuo na arhitektonsku i urbanističku prošlost Vranyczanyjeve poljane, kao dugogodišnje otvorene teme nedovršene artikulacije gornjogradske južne fasade kako u urbanističkom i oblikovnom tako i sadržajnom kontekstu.
Vranyczanyjeva poljana, danas uređena kao zelena površina s atraktivnim pogledom na Donji grad, u prošlosti je bila izgrađeni prostor. Na zapadnoj strani platoa je sagrađena 1826. zgrada DHMZ-a, nekadašnja palača prof. Ludovika Jelačića s klasicističkim sjevernim pročeljem. Na prostoru današnje Poljane, na zapadnom dijelu platoa, između zgrade DHMZ-a i kule Lotrščak na istočnom dijelu koja datira iz sredine 13. st. kao i gradski bedem, nalazio se kompleks kapucinskog samostana iz 17. st. koji je na zapadu završavao kapelom Uznesenja Marijina. Na prostoru između kule Lotrščak i kapucinskog samostana u 17. st. bila je sagrađena barokna kuća remetskih pavlina. Kapucinske i pavlinske zgrade 1941. su srušene zbog trošnosti. Time je nastala velika praznina na južnom obodu Gornjega grada, koja je izazvala brojne urbanističke, arhitektonske i konzervatorske rasprave i prijedloge. Višedesetljetna polemika iznjedrila ih je mnogo i svaki je na svoj način pokušavao riješiti uvijek aktualnu problematiku odnosa između muzealizacije povijesne jezgre i uključivanja u suvremeni život modernog grada. Kako se niti o jednoj varijanti prijedloga izgradnje na Vranyczanyjevoj poljani nije postigao konsenzus stručne javnosti, lokacija je ostala neizgrađena do danas, te je nakon arheoloških istraživanja provedenih 1969. i ponovno 2004. izvedeno njezino privremeno parkovno uređenje 2011. – kazao je Pehnec.
Potom je predstavio projektni prijedlog na kojem je radio s kolegicama i kolegama iz Idea studia, Alidom Janković Tomas, Markom Zekom i Lukom Mihajlom Zagottom.
Kvaliteta Vranyczanyjeve poljane, kao jedne od rijetkih većih javnih zelenih površina na Gornjem gradu, ovim projektom je prepoznata i očuvana, te je zgrada muzeja planirana pretežno kao ukopana iza južnog bedema, s minimalnom izgradnjom na platou, koja ne konkurira postojećim zgradama i ne zaklanja vizure. Jedinu vidljivu izgradnju na samoj poljani čini transparentni ostakljeni višenamjenski paviljon (info centar, recepcija muzeja, suvenirnica, caffe...) te jednokatni volumen uz zgradu DHMZ-a, u kojem su smješteni uredi uprave muzeja. Krovovi kao peta fasada su ekstenzivno ozelenjeni. Vranyczanyjeva poljana uredila bi se kao parkovna površina, s visokim i niskim zelenilom. Pristup do paviljona, atrija i uredskog trakta muzeja opločio bi se velikoformatnim pločama od bijelog betona, a ostale površine bile bi ozelenjene, s pošljunčanim stazama. U parku bi se uredili dodatni sadržaji kao što je interaktivna kinetička fontana (u definiranom dijelu partera upuštene mlaznice preko senzora pokreta reagiraju na kretanje prolaznika, povezano sa zvukom i osvjetljenjem), javna česma/zdenac s vodom za piće, predviđeno s udubljenjem za prikupljanje vode za ptice, pse i mačke, vidikovac na jugoistoku, "paukova mreža" na jugozapadu, "topografska klupa" u sklopu muzejskog trga, dječje igralište na istočnoj strani itd.
Južnu granicu Vranyczanyjeve poljane čini srednjovjekovni gradski bedem, koji dijeli poljanu od Strossmayerovog šetališta. U sklopu ovog projekta predlažemo otvaranje nove pješačke veze između šetališta i poljane kojom se obogaćuje pješačka komunikacijska mreža Gornjeg grada, te formiranje atrija kao novog višenamjenskog javnog urbanog prostora pogodnog za različite kulturna bivanja na otvorenom (koncerti, predstave, izložbe, tematski sajam knjige i likovne umjetnosti). Glavni ulaz u muzej predviđen je iz novoformiranog atrija, na nivou Strossmayerovog šetališta, a moguć je i ulaz kroz paviljon sa nivoa Vranyczanyjeve poljane. Iz atrija se pristupa ulaznom prostoru muzeja i muzejskoj trgovini na istočnoj strani, te višenamjenskom prostoru za povremene izložbe, atelje gostujućeg umjetnika i sl., na zapadnoj strani atrija. U produžetku ulaznog halla, u hodniku s garderobom i sanitarijama za posjetitelje, prezentirana je stražnja strana južnog bedema.
Ovisno o arheološkim nalazima, u suradnji s konzervatorima, u sklopu muzeja prezentirali bi se vrijedni povijesni slojevi na ovoj lokaciji. Izložbeni prostori muzeja na etažama -1 i -2 planirani su kao fleksibilni prostori koji mogu, ovisno o kustoskoj koncepciji, biti korišteni kao kontinuirana izložbena dvorana ili pregrađeni u manje cjeline za izlaganje. Paviljon je diskretno istaknut i odignut „lebdi“ iznad bedema i poljane. Nosivu konstrukciju podzemnih etaža osim obodnih zidova i komunikacijskih vertikala čine hipertrofirani armiranobetonski cjevasti elementi, koji naglašavaju tekući karakter prostora, a njihova unutrašnjost iskorištena je na različite načine.
Položaj konstruktivnih elemenata (cilindara) moguće je prilagoditi i izmjestiti ovisno o arheološkim slojevima koje će se prezentirati. Uredski dio ima na fasadi staklo u boji i perforirani corten, s vertikalnim zelenim vrtovima. Predviđena su troslojna ostakljenja, kao energetski efikasna zaštita od insolacije i gubitaka topline s dodatnim screenom. Na parceli muzeja površine 2125 m2, planirana je ukjupna nadzemna bruto izgrađena površina cca 300m2 i ukupna podzemna bruto površina cca 2600m2, te otvoreni atrij cca 160 m2. Neto zatvorena površina muzeja je cca. 2720 m2 – opisao je Pehnec.
Muzej bi prema arhitektovoj procjeni mogao biti sagrađen u dvogodišnjem roku uz procijenjeni trošak od cca. 3 milijuna eura bez PDV-a. Predstavljanju projekta prisustvovale su i zamjenice gradonačelnika Grada Zagreba gospođe Jelena Pavičić Vukičević i gospođa Vesna Kusin te gospođa Ana Matković iz Ministarstva kulture RH.
Iz publike su podršku projektu uputili i predstavnici arhitektonske struke, ali i kolekcionari koji su pozvali na prikupljanje donacija za buduću zgradu Muzeja. Struka je poručila kako je riječ o dorađenom i ozbiljnom pristupu problemu ovog gornjogradskog prostora, o kojemu se u prošlosti mnogo razmišljalo, ali je ta aktivnost proteklih desetljeća potpuno zamrla.
Također su otklonjene bilo kakve bojazni o eventualnom štetnom utjecaju nove zgrade na konstrukciju tunela Grič, koji bi se štoviše ovim projektom dodatno inkorporirao u gornjogradski prostor. Pohvale projektu uputio je i poznati dizajner Boris Ljubičić. Ovo je fantastično! Oduševljen sam što je projekt nastao za nula kuna, samostalnom inicijativom – kazao je Ljubičić.
