Nije slučajno već petu godinu za redom da je baš Rovinj, od svih hrvatskih gradova, taj koji ostvaruje najveći broj turističkih noćenja. U 2013. je tako prema podacima Državnog zavoda za statistiku zabilježeno 2 milijuna 989 tisuća i 600 noćenja, a prema lokalnim podacima koje je iznio tadašnji čelnik ovog grada, Giovanni Sponza, broj je dosegao čak tri milijuna i sto tisuća noćenja. Iduće godine taj broj se još dodatno podebljao, one poslije toga još više, a ove – kad je prava sezona zapravo tek započela – dosegao je već brojku od dva milijuna, te se predviđa da bi mogao dosegnuti nevjerojatnih četiri milijuna noćenja.
Taj porast noćenja mnogi pripisuju činjenici da su se u Rovinju izgradila tri ekstra luksuzna hotela s velikim smještajnim kapacitetima, renovirala još dva, te da svatko tko ima slobodnu kadu iznajmljuje smještaj kao da je riječ o ležaju Luja XVI.
Pa, iako ima nešto i u tome, pravi razlog za porast noćenja, reći će vam svatko malo bolje upućen u stanje na terenu, ne leži u gradnji već upravo suprotno – u rušenju!
Prije pet godine, naime, glasine su postale stvarnost i nakon više od trideset godina rada srušili su rovinjski zabavni centar Monvi. Hotelijerska kuća Maistra objavila je kako je Monvi dugoročno neodrživ s obzirom na stanje u kojem je, ali i s obzirom na njegovu poziciju u blizini hotela Lone, Monte Mulini i Eden, te gradskog naselja. Monvi koji je, i pored brojnih nedostataka, kao multimedijalni kompleks s diskotekom, cabaretom, otvorenim amfiteatrom i raznolikom ugostiteljskom ponudom stalno bio vrlo dobro posjećen, preko noći je, eto, sravnjen sa zemljom. I, upravo u tome, toj prostoj činjenici rušenja jedinog mjesta u gradu na koje bi mlad čovjek mogao izaći kako bi se zabavio, leži tajna naglog porasta broja noćenja u ovom biseru jadranske obale, kako ga često nazivaju u turističkim brošurama i na internetskim stranicama putopisnog karaktera…
Prije se, naime, na potezu od autobusnog kolodvora, preko ulice Luje Adamovića i Zagrebačke pa sve do iza Hotela Eden nije moglo oka sklopiti od onih motorčića i autića kojima je nabrijana talijanska mladež jurcala u provod. Tamo negdje oko kućnog broja 5, spomenute ulice nazvane po rođenom Rovinježu i jednom od poznatijih hrvatskih botaničara u Europi u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata, nerijetko bi u sitnim noćnim satima započinjali i šakački obračuni između iste te mladeži koja bi se sada pomalo razočarano i poprilično pijana vraćala iz provoda te pokojeg zatvorenika iz obližnjeg pulskog zatvora puštenog na slobodu preko vikenda.
San je, možete pretpostaviti, pod tim okolnostima bilo vrlo teško održati.
Petkom i subotom, naravno, nitko nije ni pokušavao zaspati. Ako već ne zbog životinjskog prebacivanja iz druge brzine u četvrtu na slabašnim Alfa Romeima, Tomosima i skuterima s ugrađenim motorom iz kosilice, ili tih brutalnih uličnih borbi, budnim nas je na tom iznimno dugačkom potezu držala neobična glazbena kombinacija koja je dopirala iz smjera Monvija, a koju je najpreciznije opisati kao užasan spoj elektronske glazbe, Tonija Cetinskog i karaoke pokušaja pijanih nizozemskih srednjoškolaca.
“Muzika Vjekoslave Huljić…”, pomišljao sam često tijekom tih neprospavanih noći,”spram ovoga zvući kao najnježnija uspavanka!”
Ničega od navedenog, Svetoj Eufemiji hvala, sada više nema, pa sam tako, evo, i ja, dugogodišnji stanovnik ovog lijepog grada u ljetnim mjesecima, ove godine ostvario znatno veći broj noćenja nego što je to bio slučaj prethodnih sezona kada bih u mjesec dana jedva ostvario nekih desetak noćenja. Ove godine sam zato, baš poput matorih turista na koje se Rovinj u posljednje tri godine orijentirao, svaku noć spavao k’o beba!
Istina, dok sam bio mlađi volio sam i ja susjede držati budnima do dugo u noć, a neke od najboljih rovinjskih dana proveo sam upravo u Monviju po noći, na legendarnim pjena partyjima, te tako negativno utjecao na statistički broj noćenja u gradu. Međutim, kako su ta vremena iza mene, a za mlade koji sada u Rovinju nemaju kud sa sobom te nikad neće osjetiti čari Monvija i mladih nizozemki, pa za neki duži izlazak moraju stavljati glavu u torbu i po poprilično opasnim cestama voziti do Poreča, marim i manje nego Maistra – nekako mi više odgovara da je sada na njegovom mjestu jedno ogromno parkiralište.
S vremenom će tamo, uvjeravaju iz Maistre, biti izgrađen novi, multimedijski kulturni centra s muzejom i knjižnicom te dvoranama za izložbe, kino i kazališne predstave, ali sumnjam da će i to negativno utjecati na broj noćenja u ovome gradu koji je, čini se, i sam već davno zaspao.
