Zagrljaj. Samo jedna jedina riječ, a ogromno značenje.
Imam osjećaj da se više nitko ne grli i da zagrljaj izumire. Iako virtualno sve povezaniji, u osobnom kontaktu postajemo sve hladniji i udaljeniji te tako gubimo osnovne životne vrijednosti, ali i potrebe, jer zagrljaj i nježnost su svakom čovjeku neupitno potrebni.
Bojimo li se pokazati da volimo, da nam je stalo? Da smo humani, emotivni, željni pažnje, privrženosti i ljubavi?
Nitko se više ne dodiruje. Gube se sve niti povezanosti i intime zato što zaboravljamo ili se bojimo pokazati da nam je stalo. Partneru, prijatelju, djeci, majci, ocu, baki, djedu, teti…
Zašto bi se ljubav trebala podrazumijevati, zdravo za gotovo, bez pokazivanja i izražavanja iste? Zašto bi brak sam po sebi trebao podrazumijevati ljubav? Evo, sad si u braku i to je to. Osvojio si Mont Everest i sad... Zašto bi prijateljstvo trebalo podrazumijevati bliskost i simpatiju bez geste, dodira, prijateljskog zagrljaja ili barem tapšanja po ramenu kao pokazatelju da ti je stalo?
Zagrljaj gradi povjerenje među partnerima i prijateljima, jača osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti, utječe na razvoj samopouzdanja. Zagrljaj nam svima pomaže da se osjećamo voljeno i poštovano, da znamo da smo nekome potrebni, isto kao što je i netko potreban nama. To su činjenice. Zagrljaja se ne trebamo sramiti.
U vezi, od početnih šarenih leptirića u trbuhu do zmajeva koji sukljaju vatru i mržnju, mali je korak, ali ona sredina koja se zove ravnodušnost je najgora. Koliko samo ljudi živi u takvim iluzornim brakovima bez pokazivanja emocija koje su osnova svake normalne veze, bez dodira, bez potrebnih zaštitničkih zagrljaja koji pružaju sigurnost, utočište, odanost, bliskost, mir i utjehu.
Voli, ljubi, izgaraj, mrzi, ljuti se, reci, viči, pokreni se, bilo što, samo daj mi neki izražaj, neku reakciju, nešto ili barem kako je davno rekao Šerbedžija: "Dodirni me ispod stola koljenom generacijo moja, ljubavnice…“
Najgore je biti mrtav, a biti živ. Nema ništa gore od dosadnih ljudi s licima maskama koji dobro da i postoje, koliko su jedva živi.
Stopljeni s frustrirajućom svakodnevicom i potisnutim emocijama zaboravili su na život, na nježnost, na zagrljaje, zaboravili su čak i smijati se, zaboravili su da osmijeh sva sretna vrata otvara. I više od tog, otvara sva srca, miče oblake i gura sunce naprijed.
A njegovo visočanstvo zagrljaj? Moćniji od riječi, snažniji od poljupca, djelotvorniji od melema...
Koji put je dovoljan samo jedan jedini zagrljaj da riješi sve tjeskobe, tuge, razočaranja, usamljenosti, depresije, da odagna sve boli, nepravednosti i neslaganja. Samo jedan jedini zagrljaj da utiša sve probleme, utješi i nahrani dušu. Premda vjerojatno i nismo svjesni i ne znamo koliko je dobar za naše zdravlje i psihički i fizički, osjećamo da nam godi. Da, istina je, osim što nam treba, zagrljaj je i lijek. Znanstvenici su davno dokazali da zagrljajem emitiramo energiju topline, a osim što zagrljaj snižava krvni tlak i usporava srčani ritam, opušta mišiće te se tako oslobađa sva nakupljena tenzija u tijelu, živčani sustav se vraća u ravnotežu, povećava se naš imunitet i ublažuje bol, a ono najvažnije je da zagrljaji oslobađaju hormon oksitocin koji tjera ljude da se osjećaju sigurno te povećava najpoželjniji hormon serotonin koji je zadužen za dobro raspoloženje i generalni osjećaj sreće.
Pa kad to sve znamo, zašto se više ne grlimo???
Zar ne želimo svi biti sretni? Kažu da nam treba barem 6 minuta dnevno zagrljaja, da napunimo baterije i da se bolje nosimo sa svakodnevicom. Od 24 sata – barem 6 minuta! Pa možemo valjda odvojiti 6 minuta za sreću. A nismo ni svjesni da se borimo, jurimo i trkamo za sreću svih 24 sata, svaki dan.
Pokušajmo prvu jutarnju rečenicu „Dobro jutro“ začiniti zagrljajem. Umjesto tablete za spavanjem posegnimo za zagrljajem, uz teško izgovoreni „Oprosti“ – dodajmo zagrljaj. I vidjet ćemo, sve će biti ljepše i bolje. Zagrljaj je dvosmjerna ulica. Ako ga ne dajemo, nemojmo ga ni očekivati.
Potpuno besplatna dnevna doza sreće za koju moraš izdvojiti samo 6 minuta. Naravno, ako je udvostručiš, neće izostati ni osjećaj čistog zadovoljstva.
Iako svi znamo da je zagrljaj posve besplatan i lako izvodljiv, mnogi nastavljaju živjeti bez njega, praveći se da je nevažan i njima nepotreban, a time polagano, ali sigurno ubijaju i sebe i sve oko sebe, nažalost nesvjesni kratkoće trenutka u kojem žive. Nisam ni psiholog ni psihijatar, ali znam da to nije prirodno, da tako reagiraju oni nesigurni, oni koji su povrijeđeni na bilo koji način.
I zato takvima pomozite, takve izliječite. Podučite ih svojim primjerom, zagrlite ih. <3
