Stalno se pitam ponovo i ponovo kuda ide ovaj svijet? Sve, iako momentalno ne mislim na politiku i političare tipa „Glup, gluplji, najgluplji“, ne mislim na GMO, pesticide, hormone rasta, antibiotike i svu nezdravu hranu koja nam se nudi, ne mislim na zaraženi zrak i sve čime nas truju, na sve veće vjerske netrpeljivosti, na mržnju i rasizam, na zlostavljanja, na nepravdu, bolesti, gladne i bose, na kurikularnu reformu, obavezu vojnog roka, u ime obitelji i slobodu žene da odlučuje o svom tijelu... Iako me to sve i dalje dosta brine, momentalno govorim o muško-ženskim odnosima (opet).
Nekad i sad (Mama ipak zna!)
Što je drugačije? Sve!
Više frajeri nisu frajeri, a žene nisu žene. Oni se ponašaju poput uštogljenih p..., a one su poprimile sve odlike muškaraca.
A ja to očito više ništa ne kužim. Sve češće slušam: „Mama, ti nam više ne možeš davati nikakve ljubavne savjete. Ostarjela si. To i takvo vrijeme je prošlo. Više ništa nije isto. Mama o čemu ti pričaš? Pa takvi odnosi više ne postoje! Ne u naše doba.“
Oduvijek sam mislila da Mama sve zna! Da Mama zna najbolje. Jer moja je znala, stvarno je. Iako to nekad i nisam htjela priznati, al' tako je, uvijek je znala najbolje. I sad se puno puta pitam zašto je tada nisam više slušala…
Još uvijek vjerujem da svaka mama zna najbolje savjetovati svoje dijete i vjerovat ću u to dok sam živa. U protivnom, ništa više nema smisla. Ako tako nastavimo, djeca će nas odgajati, a ne mi njih!
Možda bi trebalo napisati neki priručnik s uputama za nas roditelje: „Ljubav modernog, digitalnog doba“… da i mi nešto naučimo.
Prije neki dan gledajući s djecom film „Njemu baš i nije stalo“, shvatim da sam možda zastala u vremenu… nekom vremenu… Nekad je zaista bilo drugačije… Sad snapaju, chataju, instagramiraju, checkinaju se, seenaju…(koliko samo „novih“ izraza…) i svi žive samo na društvenim mrežama. Hodaju i druže se preko porukica i WhatsAppa. Zar je onda čudo da više ništa nije isto!
Godinama predajući u mojoj modnoj školi i podučavajući mlade generacije samopouzdanju, držanju, odvažnosti i stavu, shvatila sam da trčeći za novcem, u vrtlogu života, prezaposlenosti, rastavama, pre-žurbi i pre-krivim vrijednostima, zaboravili smo odgajati svoju vlastitu djecu. Naučiti ih i podučiti pravilima lijepog (normalnog) pristojnog ponašanja, ophođenja, komunikaciji, reći „Dobar dan!“ „Doviđenja!“, da budu ljubazna, otvorena, iskrena, samo svoja, vrijedna, zahvalna, karakterna, motivirana, uspješna... Jer u školi ih to baš i ne uče, to je zadatak nas roditelja.
Mi smo imali zdravu komunikaciju. Gledali smo se u oči, smijali, razgovarali, družili se, zdravo živjeli, bili smo sretni i veseli, znali smo čekati, znali smo slušati, primjetiti, bili smo suosjećajni.
Danas se ne gleda u oči, gleda se u mobitel, laptop, tablet, danas se više ne ljubi, ne drži za ruke, nema sentiša i „stiskavaca“, ne pišu se pisma, ne šalju razglednice, čestitke.
Danas se virtualno živi. "Nasmiješi se za selfi!!!" Dodaj filtera, boja, gluposti – sve samo kako bi svi mislili da ti je super i kako se dobro zabavljaš. Ne. Krivo. Radije se dobro zabavljaj stvarno. Znam. Ako nije na Facebooku ili Instagramu – nije se dogodilo. Ali, takvim načinom lažnog, iskrivljenog i virtualnog življenja ode nešto u krivom smjeru… tamo gdje nije trebalo… i onda je problem.
Katovi se ne mogu preskakati, moraju se graditi. Svakodnevno. Iskustvo se mora steći, iskustvo istinsko, ne imaginarno. Kuća mora imati dobar temelj (naš odgoj) i sve katove (škola ulice, druženje, usponi i padovi, ljubavi, ushićenja, sastanci, rastanci…). Gradi se cigla po cigla, korak po korak. Nije isto učiti iz vlastitog iskustva ili kroz virtualne igrice i mreže.
Nemam ništa protiv digitalizacije, štoviše, neke stvari me oduševljavaju, ali ono o čemu govorim je život, ono što zaista živimo, s čim se budimo i liježemo, veze, hodanja, brak, ljubav, odnosi, svakodnevica. Sve i svi smo postali predostupni. Danas se više nitko ne mora truditi, istraživati. Sve je dato na dlanu. Gdje si sad, gdje jedeš, gdje spavaš, gdje ideš, jesi li online ili nisi, sve se svodi na to jesi li dostupan ili nisi. Zastrašujuće.
Da, željele smo biti ravnopravne s partnerom i još želimo. Ali ne ravnopravne na način da smo zaboravile da smo i dalje žene, ali ne na način da smo pobrkale gradivo Tko je tko u muško-ženskom odnosu. OK. prihvatile smo da radimo za troje, i u kući i na poslu, da možemo (kad trebamo) same sve, ali ne da smo i dalje žene!?!
Kako prihvatiti činjenicu da su cure postale prežestoke, preagilne i predirektne? Ponukane muškom inferiornošću, preuzimaju uzde u svoje ruke, a samim tim, dečki se još više gube i povlače. Zar je to normalno? I kako onda da dečki budu muževni, zaštitnici, da preuzmu odgovornost i u krajnosti da imaju samopouzdanje? Ono im je u prevelikoj mjeri poljuljano, ugroženo. Možda su od prejakih mama postali ugroženi? Možda su im se i tate tako povukli u svoje lupe da u stvari samo kopiraju kućni, već uvriježen i poznat model ponašanja? Ne znam, ali pomalo me strah kuda sve to vodi…
Alo, svijete, vratite nam normalno muško-ženske odnose. Gdje će žene i dalje biti samo svoje, ali ženstvene, dame, boginje, žene. Vratite nam gentlemane koji će i dalje plijeniti pažnju žena svojim manirima, šarmom, ženama otvarati vrata auta, stana, kuće, točiti piće, podići stolac, primiti kaput, biti ženin zaštitnik i stopostotni muškarac.
Ne želim ni pričati o lovi i odnosu 50:50 jer mi se to iskreno gadi. Ne podnosim sponzoruše, priljepke i lažne vrijednosti, ali „svako plaća svoje“ je zaista gadljivo. Nije pitanje ima li neko love ili nema, imaš li ti ili ja, svejedno je, jer ako i nema, zajednička šetnja može biti čarobna, sve je pitanje trenutka, dodira i lijepe riječi. Riječi poput "Volim te" još uvijek su besplatne, ali u najmanju ruku postoji nešto što se zove: bon-ton.
Dosta više sje... ovaj, sje... onaj, sje... svi. Svaka majka i svaki otac svoju djecu bi trebali podučiti osnovna pravila ponašanja. Što priliči pravom dečku/muškarcu, a što fino odgojenoj djevojci/ženi. Ne samo kako preživjeti, nego kako živjeti. Kako se ponašati. Nema više isprika. To je jednostavno: must have. To je najmanje što možemo uraditi za svoju djecu. Da znaju da su dobar odgoj i vlastiti primjer zdrav temelj na kojem sami moraju graditi vlastit put i sreću. Da znaju da postoje razlike, jer i postoje. Muškarci ne rade sve što žene rade. Za početak – ne rađaju i ne doje, a da ne nabrajam dodatnu žensku svakodnevicu pranja, peglanja, kuhanja, čišćenja… (i mušku:??? gledanja TV-a, čitanja novina, sporta, kavana…)
Možda sam stvarno stara. Možda su mi i stavovi pogrešni, zastarjeli, ali nekako, ne mogu se otet dojmu da je naš svijet nekad bolje izgledao. Bili su ljepši, bolji i kvalitetniji odnosi, imali smo više vremena jedni za druge.
Sinoć mi je prijatelj sa sjetom pričao kako je platio djevojci sladoled i otpratio je tramvajem kući na drugi dio grada, a onda, s obzirom na to da više nije imao novaca, vratio se kući „cipelcugom“ i bilo mu je kaže super, uživao je. Pamti to. Nije osjećao ni zimu, ni koliko je propješačio – bio je sretan. Sigurno puno sretniji nego danas kad ima mogućnosti da kupi cijeli svijet ili bar jedan njegov dio, a nema više tog zanosa i te sreće.
E, to te ja pitam. O tome pričam. To je taj trenutak.
Ili sam ja možda samo tužna kad vidim da moja djeca nemaju pojma o čemu ja pričam. To je taj paradoks današnjih odnosa. Što više komunikacijskih kanala imaju, više je šumova. Što imaju šire puteve - uži su im vidici, više planiraju - manje postižu, više žure - manje čekaju, više zarađuju i troše – manje su moralni, voze prebrzo - smiju se premalo, previše piju i puše - premalo pjevaju i plešu, lako se ljute - teško mire, više rastaju - manje vole…
Uglavnom, i dalje ću trubiti jedno te isto. Može se promijeniti cijeli svijet naglavce, ali sigurna sam da će sva naša pravila uvijek vrijediti, ma što mlade generacije tupile i tvrdile da smo zastarjeli i da to više nije 21. stoljeće.
Savjeti tipa: „Nemoj ga nazvati, nije vrijedan…“ ili „Što si gora, to je bolji!“ za njih možda ne pale, ali sigurna sam da će i one jednog dana reći: „Mama, bila si u pravu…“
