Iako je već prošla godišnjica braka, nije kasno da u ime naše ljubavi posvetim kolumnu i mom čovjeku, Bosancu, Sarajliji.
Cijeli život samo špotam te silne frajere i pišući o vezama, uvijek nekako uzdižem žene, a olajavam frajere. Feministica sam u krvi, što mogu. Al' pritom ne mislim na onaj radikalni feminizam, to me uopće ne zanima, ja sam liberalna feministica koja slavi slobodu žene, njezine odluke, sposobnosti i prava, uzdiže ženin stav i uživa u njezinoj inteligenciji i intuitivnosti, njezinom samopouzdanju i samosvjesnosti.
Da, istina. Ponekad mislim da su žene čak i puno vrjednije od muškog roda. Pa što? Globalno gledajući i jesu. Žena je i majka, supruga, kućanica, vrhunska šefica, rekla bih ultimativna kraljica. Može sve što hoće. Što je tu loše? Pa 21. je stoljeće. Iako ima i onih koji bi htjeli, nećemo se vraćati u prošlo stoljeće!
U isto vrijeme, možda suludo zvuči, ali ja sam klasična tradicionalistica. Volim te muško-ženske odnose, volim kad je muško – muško. Obožavam gentlemane i u svakom muškarcu pokušavam pronaći to nešto iskonsko, frajerski, gentlemanski, zaštitnički, nešto što sve žene uzdiže u nebesa, daje im osjećaj i prvenstvo da budu ženstvenije, da budu prave žene, majke, kraljice, boginje, što uostalom i zaslužuju.
I svaka žena očekuje od čovjeka svog života da je nosi na dlanu, da mu bude početak i kraj, da se njegov cijeli život okreće oko nje, da je zasluženo na postolju njegovog trona.
Da mogu već sada bi sazidala, izgradila, isklesala, podigla najfascinantniji spomenik mom Bosancu. U ime 20 godina ljubavi. Vjerojatno bi on u zeki rekao trpljenja. Jer i ovako muškarci imaju potpuno različitu percepciju od nas žena tipa Venera – Mars. Mi vidimo dan, oni noć, mi vidimo ljubav, oni trpljenje… al' to je samo percepcija. Ljubav je uvijek ljubav.
Iako uvijek kažem: „Nikad se ne zna što donosi sutra“, ova oda ljubavi mu je poklon za naših prvih 20 bračnih godina.
Ja koja se cijeli život ježim kad vidim u medijima da se neko neopisivo jako voli, a u isto vrijeme znam da vodi dupli život i živi laž, ja koja mrzim javno govoriti o vlastitoj intimi i sreći, priznajem da obožavam svog Bosanca. I sretna sam i zahvalna što ga imam.
On je u stvari sve ono što sam cijeli život željela. On je sve ono kako sam ja zamišljala čovjeka svog života. Izuzmimo lažne vrijednosti, poput materijalne i statusne, ogolimo ga do izvora i dobit ćemo dušu na pladnju. Bez trunke zlobe i zloće. Beskrajno šarmantan, odmjeren, uvijek gentleman, galantan, divan tata i suprug, najbolji prijatelj.
Osnova svake kvalitetne veze i braka je dobra i ispravna osnova nas samih. Ako ne volimo dovoljno sami sebe, ne možemo voljeti ni druge. Ako imamo probleme sami sa sobom, ako nismo ispunjeni, sretni i zadovoljni sobom, ako smo iskompleksirani i lažni, temelj za brak nam je loš i uvijek zaglavi u nekoj sporednoj ulici… Nitko drugi ne može ispuniti onaj dio koji nama fali, ne možemo u nekome tražiti utjehu i crpiti nečiju energiju da bi se osjetili potpuni. Bezuvjetno davanje je dodatak, ne ispuna temelja. Ljubav je slobodna. Leti, šapuće, pjeva, pleše, ljubav slavi…
Pametan je onaj koji je zna zadržati. Sretan onaj koji je ima.
Uz nezaobilaznu dobru osnovu nas samih, otvorenost i bezuvjetno davanje partneru, iskrenost i povjerenje, intima i prijateljstvo ključ su dobre veze.
I naravno, uvijek zalijevanje, zalijevanje, zalijevanje… bez zalijevanja cvijeće se suši i vene.
Naravno i bez vođenja ljubavi, da ne kažem sexa. Još davno mi je baka rekla „brak bez seksa je kao stolica s tri noge, ne može stajati, pada…“
I danas, nakon svih tih godina, ne bi ga mijenjala. Nikad. Za niti jednog drugog. Mog Bosanca. Najboljeg čovjeka na svijetu.
Valja se ipak svako jutro s guštom buditi pored njega, osim kad hrče pa ne spavaš cijelu noć…
