Nedavno mi je prijateljica dala kompliment, za mene je to zaista velik i možda najljepši kompliment koji sam ikada dobila u životu. Rekla mi je da sam ja majka orao.
Moja najbolja prijateljica koja je tada stajala uz mene, rekla je: ha, pa to baš i nije neki kompliment (vjerojatno misleći na preveliku brigu i posesivnost majke).
Ali, ne. Definitivno nije shvatila. To je najljepše ikad što mi je netko rekao. Ona, koja i nije moja tako bliska prijateljica koja provodi dane i dane sa mnom i s kojom sam u dnevnom kontaktu da bi me tako dobro znala, najbolje me je opisala. Ikad. Skenirala me. Svaka čast. Da, to sam ja. Majka orao.
Rekla je da širim krila i pod svoje okrilje primam te zaštitnički štitim svu svoju djecu pa čak i svog psa koji je bio tada sa mnom.
Nastavila je: „znam, ti misliš da svi imaju takav odnos sa svojom djecom, kao i ti, ali nemaju. Nema nitko od nas za ovim stolom“ (a bilo nas je, ne znam ni sama, barem 7, 8).
Bila sam – iznenađena, u najmanju ruku.
Poslije su se sve moje prijateljice uključile u raspravu o mom odnosu s mojom djecom. A bila je tu i Sarah (moja najstarija kćer) koja se zadovoljno smješkala znajući da su me dobro procijenile i da je to sve – istina.
To sam ja. Majka orao. Ponosna majka orao.
Trebalo mi je nekoliko dana da u sebi provrtim i potvrdim metaforu. Zahvalna sam joj na tako lijepoj usporedbi.
Sve je istina. Za drugačije ne znam. I ne mogu. Mislim da sam takav kodeks ponašanja/odnosa naslijedila od svoje majke.
Iako uvijek nekako mislim da ipak nisam dovoljno dobra, da nisam kao ona, savršena, najbolja. Ali otvorenost, naviku da o svemu pričam bez ustezanja i bez skrivanja, bez laži, apsolutno iskreno i istinito naslijedila sam od nje. Uvijek mi je bila najbolja prijateljica. Sve tajne, detalje, prve ljubavi, prijateljičine probleme, uvijek sam joj sve govorila. I to prvoj. Znala je pročitati na mom licu sve, i sreću i tugu i zabrinutost, i prije nego bi joj ispričala. Pokrivala me 100% i širila svoja krila maksimalno koliko može. Bila sam sretna, najsretnija što imam takvu majku orla koja, imala sam osjećaj, živi samo za mene, kojoj mogu reći sve, koja može razumjeti i oprostiti sva moja iskušenja, raspetljati sve zavrzlame, zavidati sve rane, izvući maksimum iz mene, biti mi vjetar u leđa, oslonac, zaštitnik, savjetnik, prijateljica, mama.
Možda sam i ja takva… dao bog da jesam i da to moje kćeri znaju. U dobru i zlu, u svakom dahu, u svakom momentu da stojim uz njih bezuvjetno, bezrezervno, zauvijek.
Za mene je svaka majka koja voli svoje djete - majka orao.
Pratim situaciju oko malog Cesarea i iskreno, dosta me je sve potreslo i izbacilo iz kolosjeka.
Zar se majci može ovršiti vlastito dijete???
Dijete koje je željela, nosila ga pod srcem 9 mjeseci, rodila, dojila, dijete za koje živi i koje obožava. Tko može biti tako okrutan i donijeti takvu presudu? Koja država, koji zakon, koja institucija, koji sud, da ne kažem sutkinja??? Sigurno neka nemajka. Jer majka ne može. Majke znaju što je majčina ljubav. Znaju da ona ne poznaje granice, sudove, države… za njih postoji samo LJUBAV.
Ovdje ne govorim o majkama koje to i nisu, ne govorim o majkama alkoholičarkama, zlostavljačicama, ovisnicama, o majkama koje ne zaslužuju da budu majke, na žalost ima ih… Ovdje govorim o normalnoj mami koja obožava svoje dijete i koja se upravo zbog dobrobiti djeteta odlučila odmaknuti i otići od oca nasilnika i pružiti mu mirno i sretno djetinjstvo, iako u tuđini, premda sama, daleko i od svojih, bježeći od supruga nasilnika. Nisu bili važni ni blagostanje ni imovinska kartica supruga, bolje i sama, ali bez nasilnog ponašanja. Korak na koje se odlučuju brojne hrabre žene, kad-tad, a one neke manje hrabre, nažalost, ostaju i trpe… pa često i završe kao slučaj u crnoj kronici.
I Nina Kuluz, majka Cesarea je MAJKA ORAO.
Da, Nina je možda i pogriješila ne obrativši se na vrijeme višim instancama i u Italiji i u Hrvatskoj, ali oni koji su upoznati sa stvarnom situacijom znaju da su mnoge službene potvrde da je bila u socijalnim službama i to nekoliko puta te prijavljivala zlostavljanje i novu adresu, sada netom nestale. Ali zato što je pogriješila u samom činu odlaska, nije loša mama da bi joj netko zato trebao uzeti dijete. Nina nikada nije htjela da dijete nema odnos s ocem, ako on to želi. Ako želi biti otac, ako se želi truditi, iskreno, zainteresirano… ali on to, nažalost, ne želi. Kao želi, ali iskreno – ne želi. Niti je zvao, niti pitao, niti iskoristio dane dogovorene za druženja, a kada ga je i vidio, apsolutno se nije bavio njime. Pa koja majka ne bi željela da dijete ima dobrog oca i da taj isti otac preuzme dio brige i emotivno i materijalno sa svojim djetetom?
Ovakva mučna i stravična OTIMAČINA i ODVOĐENJE djeteta bosog, istrgnutog iz vlastitog doma, poznatog okruženja, da ne kažem – iz kreveta je NEDOPUSTIVA za bilo koje civilizirano društvo, za 21. stoljeće, za pravnu državu, za institucije za zaštitu djece i to po Obiteljskom zakonu, Europskoj konvenciji o ostvarivanju dječjih prava i Konvenciji o pravima djeteta.
Gdje su njegova prava??? Jeli ga itko išta pitao? Dijete od 9 godina zna pričati, zna reći i izraziti svoje želje, svoj stav, svoje mišljenje. Nitko ga nije ništa pitao. Tko je tu zakazao? Tko prima plaću da zaštiti nevino dijete, a to nije napravio, što više DOZVOLIO je takav TEROR nad nedužnim djetetom!
Što je s posljedicama koje će dijete osjećati cijeli život? Tko će za to odgovarati???
Ne znam kako će završiti ova cijela mučna priča, mogu samo zamisliti što sada proživljavaju, taj presladak, prepametan i dobar dječak koji je umjesto odlaska po svjedodžbu u školu i druženja sa svojim prijateljima iz razreda, istrgnut iz svog sretnog okruženja i odveden u njemu nepoznatom smjeru, s nepoznatim ljudima, nepoznatim jezikom… i majka koja je odmah po ovrsi OVR-5287/2012!?!!! odjurila za svojim sinom te u stranoj zemlji čeka priliku ne bi li ugledala oči svog sina, zagrlila ga dajući mu na znanje da ne brine, da je sve u redu, da je ona tu, uz njega i da ga nikad neće napustiti.
Isto, baš isto kao što bi napravila i ja… i svaka MAJKA ORAO koja živi za svoje dijete.
U nastavku vam donosim pismo u cijelosti tete malog Cesarea, Vanje Kuluz koje je uputila državnoj pravobraniteljici:
"Postovana pravobraniteljice,
ja sam teta od malog Cesarea.
Svjedocila sam najstrašnijem fizičkom i psihičkom zlostavljaju mog nećaka koje se dogodilo na očigled svih onih koji su ga trebali zaštititi.
Oni koji su tome svjedočili, Vjera Malbasa predstavnik policije, Margareta Medić psihologica Centra, Ivana Radić socijalna radnica, na telefonskoj liniji sutkinja Irena Klisović, a prije svega doktorica Sanja Batina, bi u svakoj normalnoj državi bila prijavljena Komori i promptno izgubila licencu. Jer je suprotno onom što piše u svim recentnim nalazima, dozvolila da se dijete izloži onakvom psihičkom zlostavljanju, a zajedno s policijom i Centrom je zažmirila i na upotrebu fizičke sile od strane oca prema malenom. Dapače, još su ocem uoči ovrhe dogovarali upotrebu fizičke sile i savjetovali oca kako da dijete zgrabi te sugerirali i sedatiranje djeteta. To nije samo za gubljenje licence, nego za zatvor.
Negdje na Vašoj stranici sam pročitala da je pravobraniteljica posebno osjetljiva na prijave koje pravobraniteljici upute djeca? Moj nećak vam je 19.6.2018. uputio zastrasujuću javnu prijavu koju je vidio i čuo cijeli svijet, a vi moralizirate oko toga da se dijete ne izlaže medijima umjesto oko toga da se dijete ne izlaže onakvom fizičkom i psihičkom nasilju.
Zakazali ste kao institucija, kao žena, kao čovjek. Ne zaslužujete naslov pravobraniteljice za djecu jer ovo dijete niste obranili. Gledali ste kako ga zlostavljaju i niste to ni spriječili ni osudili.
Najžalosnije od svega, Vi kao i Vaše prethodnice ste bili upoznati sa svim detaljima, poslani su Vam na uvid i nalazi i dokazi, tražen je sastanak s Vama. Na sve ste se oglušili.
Ne znam koga Vi to branite? Djecu sigurno ne!
Na kraju s obzirom da niste osudili način provodjenja ovrhe djeteta koje plače i urliče da ne želi ići od svoje mame, od svoje obitelji, od svojih prijatelja, kojeg otac razvlači i vuče za kosu, ruke i noge po cijelom stanu, koji viče svom djedi "dida, spasi me" dok ga otac povlači po skalama portuna, koji govori ocu da ne želi ići s njim, da će umrit ako mu to napravi, kojeg na kraju taj otac čupa, povlači i rasteže i trpa u auto protiv njegove volje, pitam Vas ako Vama to nije nasilje kako biste reagirali da recimo netko dodje u Vaš ured i razvlači Vas po podu Vašeg ureda, čupa za kosu, ruke i noge i sve tako do izlaza iz zgrade i mimo Vaše volje Vas ugura u auto, bi li tu osobu tužili za fizički napad?
Ili i dalje smatrate da nema ništa sporno u ovom što se dogodilo mom nećaku?
Dozvolili ste ocu da počini nasilje nad svojim djetetom, ali svima Vama je sporno samo to što se to dogodilo pred očima javnosti.
Obećavam Vam da nikad neću prestati javno govoriti o ovome što se dogodilo mom nećaku kojem ste svi vi zajedno onaj dan ugasili osmijeh s lica i slomili njegovo čisto i neokaljano srce."
Vanja Kuluz
teta od malog Cesarea
