Smijeh kao lijek:
Priča 1.
Sinoć u jednom restoranu u Splitu posluživao me mladić koji se cijelo vrijeme smijao. Pomislila sam: Kakav osmjeh!
Takav osmjeh vrijedi cijelo bogatstvo. Zna li on uopće koliko je bogat? Uistinu bogat. Pa njegov je cijeli svijet...
I počela sam razmišljati kako bi bilo dobro da mogu klonirati njegov osmijeh i usaditi ga svima.
Kako bi bilo dobro da se svi možemo promijeniti i restartati... smijati se... sami sebi, ljudima, životu...
Možemo li se restartati? Pokrenuti? Obnoviti? Zacijeliti? Izliječiti? Je li moguće izbrisati sve probleme i ponovo se roditi neopterećen, bez predrasuda?
Zašto mi ljudi tek kad dotaknemo dno progledamo i shvatimo ono bitno – da nismo vječni i ne trajemo zauvijek. Da smo svi od krvi i mesa i da nam se može dogoditi sve ono što se i događa „nekim drugim smrtnicima“, da nismo nedodirljivi, nepobjedivi, nepovredivi, da smo samo prolazni…
Možemo li se iscijeliti do te mjere da shvatimo koliko smo zaista važni mi i naši voljeni? Možemo li otpustiti brige, probleme, duge naše???
Koliko samo vjernika redovno pohodi mise u crkvama i ispovijeda se te izgovara ključnu rečenicu: „otpusti duge naše“ da ni ne znaju što izgovaraju i što to uopće znači. I koliko ih uopće išta otpušta? Ili je i to samo ritual monotone svakodnevice kao što je i buđenje uvijek u isto vrijeme, na isti način, odlazak na posao istim putem, povratak kući, uvijek sve isto, obrok, televizija, iste sapunice i serije, spavanje, sve u isto vrijeme, sve poznato i znano, bez želje i potrebe za otkrivanjem i mijenjanjem bilo čega poznatog u nepoznato i novo.
Uvijek isti dosadni turoban izraz lica s duboko urezanim borama od mrštenja, iste jadikovke, ista svakodnevica, pognuta leđa od životnih tereta učmalosti, neimaštine, bolesti i problema. Uvijek sve sivo ili još gore crno.
Kad vidim tako utučenu, nezadovoljnu, nesretnu, turobnu, bezvoljnu i dosadnu samoj sebi osobu, poželim iskočiti iz vlastite kože i uroniti u njegovu da je prodrmam i probudim te kažem: Hej, mali čovječe, budi velik. Postani sretan, zaroni u svoju nutrinu do izvora, stopi se s vlastitim JA i nahrani se vlastitom pozitivom i energijom. Budi sretan što živiš! Pamti svaki tren i uživaj u svakom udahu, u svakoj sekundi, u suncu, povjetarcu, pjesmi, moru, ptici, cvijetu, u svojim voljenim. Zastani, primijeti ih i pruži im iskreni interes i pažnju. Oni te trebaju. Oni to očekuju. Daj više osvjesti se i otpetljaj sve zavrzlame i čvorove svog života. Isplivaj iz te učmalosti i pronađi sreću, rasti, cvjetaj, bujaj i oboji osmijehom slučajne prolaznike svog života, kao što je mene obojio mladić iz Splita.
Oslobodi se okova moranja i očekivanja, izađi iz svakodnevne rutine, promijeni sve što želiš, što te ne ispunjava i izgori pritom ako treba, ali obnovi se. Sam. Ti to možeš.
Kako? Za početak - nasmij se. S osmijehom brišeš i obnavljaš sve misli. Crno postaje ružičasto. Provjeri. (Ako si u osnovnoj školi propustio pročitati roman "Prodani osmjeh", pročitaj sad. Tako jednostavno, a istinito.)
Nakon što se nasmiješ, zadrži osmjeh, ujedno svaku stanicu svog tijela prebaci u stanje pripravnosti, pritisni životnu tipku POZITIVA i počni vladati sobom, vlastitim mislima i osjećajima. Jer mi smo ono što su naše misli. Misli nas kroje i čine. Mislima možemo sve. Možemo se potpuno iscijeliti. Koliko je samo primjera izliječenih ljudi koje je medicina prozvala „čudom“. Nije čudo. Dokazano, mislima mijenjamo genetiku tijela, energiju, istinu... Mislima možemo sve, možemo apsolutno mijenjati stvarnost. U našu korist.
Priča 2.
Nedavno sam u razgovoru sa svojom prijateljicom otkrila nevjerojatan paradoks. Pitala me kako vidim sebe kad se pogledam u ogledalo? Iznenadilo me pitanje jer nikad o tome nisam razmišljala, ali riječi su same krenule iz mene, a i mene samu su iznenadile: Kao super ženu, zgodnu, samo svoju, punu samopouzdanja, sretnu i ispunjenu. I sama sam ostala zatečena svojim riječima, ali sam onda shvatila da je to zaista tako, da se tako osjećam. Cijeli život. A ti? Pitala sam je, kako ti vidiš sebe? A ona je rekla: kao debelu nesretnu osobu. Nisam mogla vjerovati u takvu percepciju sebe. Preda mnom je bila prelijepa, šarmantna i interesantna mršavica velikih kestenjastih očiju, s jako puno ukusa i stila, za razliku od mene same, koja nisam nikad bila deblja...
I tada sam shvatila kako stvarnost nije važna, kako je važna percepcija tj. naše misli i stav. Ja sam se i dalje osjećala kao manekenka, mršava i zgodna, a ona se osjećala kao debelica jer je prošla anoreksiju i bulimiju i hvala bogu jedva se othrvala te pobijedila bolest, ali nažalost osjećaji i misli su ostali začahureni u njoj.
Izbacite takve misli, riješite ih se nepovratno, zauvijek. Uzmite gumicu i izbrišite ih. Nasmijte se, nacrtajte svoju novu stvarnost, kreirajte svoju istinu. I sreću. I uvijek o sebi mislite najbolje. Volite se. Ako ne volite sebe, ne možete iskreno voljeti nikoga.
Priča 3.
Prije nekog vremena dobra prijateljica mi kaže: vidi se da ti je Naco (moj suprug) ujedno i najbolji prijatelj. Pitam je po čemu je to zaključila, a ona kaže: pa vi se uvijek zajedno smijete, ko najbolji prijatelji. Bilo mi je to onako, simpatično, drago za čuti... Sjetih se one stare izreke: "Parovi koji se smiju zajedno i ostaju zajedno" i poželjeh da je izreka istinita. Kad ono, prije par dana dolazi ista ta prijateljica i kaže: "Rastajem se, odlučila sam. Želim ponovo biti sretna. Ponovo se smijati." Još u šoku, kažem prijateljici koja upravo dolazi, znaš ona se odlučila rastati. A ona odgovara: "Blago njoj!" Ostala sam bez teksta, kad za par minuta dolazi druga prijateljica i čuvši da se "ova" rastaje izgovara već poznatu, netom izgovorenu rečenicu: "Blago njoj!"
OMG, meni nije bilo ništa jasno. Zar je moguće da sve te godine života žive nesretnim, "lažnim" životom? Životom koji ne vole?
Je li moguće ne živjeti, već samo glumiti život, a da toga niste ni svjesni. Ne mogu shvatiti zašto bi netko tako živio, u lošem braku, nesretan. Znate li koja je cijena takvog života?
Vi. Vi sami ste cijena. Okovali ste vlastiti život zbog moranja koja se kao podrazumijevaju. Ma ništa se ne mora, vjerujte mi. Samo VI ste VAŽNI. VAŠ život je važan, vaša svakodnevica. Prolaze godine, prebrzo, a vi ste na krivoj pruzi, u krivom vagonu, u krivom smjeru... Kada, kako i hoćete li uopće stići na odredište sreće?
Da barem mogu uzeti čaroban štapić i cijeli svijet obojiti osmijehom, koliko bi svijet bio ljepši i sretniji... Ali ne mogu, morate ga sami uzeti u svoje ruke. Jedino tako djeluje.
Btw, jeste li znali da optimisti žive dulje od pesimista (čitaj* sretni od nesretnih), dokazano. Pa što onda čekate?
