Protekli tjedan, tamo negdje oko četvrtka, zajedno s jednom simpatičnom odvjetničkom vježbenicom s položenim pravosudnim ispitom koju već neko vrijeme snubim, zaputio sam se u jedan od najljepših gradova na jadranskoj obali, a time, vjerojatno, i na svijetu – Rovinj! Želio sam se na vlastite oči uvjeriti u ljepotu plaže podno “Bermudskog trokuta” koji čine ekstra luksuzni hotel Lone, hotel Monte Mulini i nešto manje luksuzni Eden, a u kojemu – umjesto brodova i aviona – već za jedan produženi vikend, tamo negdje od četvrtka, nestaje vaša mjesečna plaća.
Ili, evo, barem moja!
Tu plažu koju je projektirao poznati arhitektonski ured iz Zagreba, zaslužan i za sam “Lone”, do sada sam viđao jedino na Internetu kako sa svojim slikama, poput neke sedamnaestogodišnjakinje uslikane u prekratkoj haljini pred ogledalom u WC-u skuplja stotine lajkova i komentara oduševljenja, ali kako bih ustanovio da li je ta plaža zbilja bolja od one na kojoj sam proveo neke od najljepših godina svoga djetinstva, a koja je tu bila dok je “Monte Mulini” još uvijek služio kao privremeni smještaj za izbjeglice iz Bosne, Vukovara i ostala raseljena lica, dok se Lone nije ni rodio, a Eden bio pod Španjolskom okupacijom, zvao se “Sol Eden” i imao jednog rmpaliju od dva metra i sto kila zaposlenog kao čuvara na vanjskom bazenu koji je trebao kontrolirati da se tamo u miru kupaju samo gosti spomenutog hotela, a ne i lokalni gelipteraj koji bi svojom zaigranošću i radosti, nema nikakve sumnje u to, omeo njihov mir – morao sam, bezbeli, izdvojiti par dana da odem do Rovinja kako se ovo ljeto ne bih razočarao jednako kao što mi se nebrojeno puta dogodilo s ovim na Internetu lajkanim sedamnaestogodišnjakinjama iz kupaonice kada bi ih sreo u živo.
Ako pri tome uspijem ostvariti i neki značajan napredak kod odvjetničke vježbenice s početka teksta, pomislio sam, neću se buniti…
Na tom mjestu se, dakle, nema ni desetak godina, nalazila plaža romantičnog naziva “Moulin Rouge” i držao ju je, ako je suditi po njegovim pričama s Čehinjama iz mladosti, ništa manje romantični lokalni triatlonac – Javor.
Osim prekrasne morske uvale koju joj je podario valjda sam Bog, ta plaža sastojala se od malog kamenitog objekta koji je služio kao kafić i po kojemu se cijela plaža zapravo zvala. Unutar ta tri, četiri kvadratna metra ugostiteljskog objekta “Moulin Rouge”, Javorova djeca i vrijedna supruga svakodnevno su, od svibnja, pa sve tamo do listopada, primali narudžbe, točili pivo, prali čaše, izdavali ključ za WC (stalnim gostima bez kaucije), žetone za tuš, žetone za stolni nogomet i sve ostalo što bi gost poželio, a Javor – koji je osim što se tako prezivao, bio i jak k’o drvo – odobrio! Tu, naime, nije vrijedilo pravilo da je gost uvijek u pravu…
Na taj objekat, vjerojatno bespravno, ali vrlo korisno, bila je dograđena i mala kuhinjica gdje je Javor pravio hamburgere spram kojih se svi ovi šminkerski, zagrebački – da ne kažem “peškasti” – hamburgerčići s Tuškanca i sličnih lokaliteta mogu sakriti. A izuzev tog hamburgera, koji nikako ne mogu dovoljno nahvaliti, niti prežaliti što ga više nemam gdje pojesti, nije se, bezbeli, moglo naručiti ništa drugo… (A i zašto bi, pobogu, kraj takvog hamburgera netko želio pojesti nešto drugo?!)
Osim toga, dvadesetak stolova sa suncobranima, već spomenuti stolni nogomet, jedno vrijeme i bilijar, CD s domaćim hitovima iz devedesetih, te dugački mol na kojemu je od mnoštva kupača bilo teško uopće doći na red za skok, čini li su najsretnije mjesto moga dotadašnjeg života i sve što jedan pošten čovjek može poželjeti za svoj godišnji odmor.
Pa ipak, prije nekih desetak godina, kad se TDR odlučio s duhanskih proizvoda malo preorijentirati na turizam, Javoru je ukinuta koncesija za plažu i od tada, pa sve do, evo, prije dva-tri ljeta, ljubitelji legendarnog “Moulin Rougea” su se morali – naravno, ukoliko nisu željeli staviti ručnik među stotine opušaka ili nagaziti na ostatke stakla od pivske boce razbijene prethodne noći – potucati po drugim rovinjskim plažama koje im, iskreno govoreći, nikada nisu u potpunosti sjele.
I evo, sada su, Maistri i Adrisu hvala, napokon napravljeni svi ti luksuzni hoteli, plaže i šetališta, a na mjestu iznad Moulin Rougea gdje je nekoć stajala klupica na kojoj je moj rođak Dado bario mlađu Belgijanku hrvatskih korijena dok je njezin otac, klasični gastarbajter, kartao belu s Javorom, sada je prekrasni bazen Monte Mulinija sa šankom koji ulazi u vodu. A isto kao i ta klupa, uvjerio sam se prilikom ovog posjeta, srušen je i mali kameniti objekat na plaži ispred kojega sam toliko puta stajao u redu čekajući da naručim piće, te na tome mjestu sada ponosno stoji veliki otvoreni šank za kojim rade mlade, atraktivne konobarice koje te tjeraju da se što duže tu zadržavaš kako bi ih gledao, da što više trošiš kako bi ih pokušao impresionirati i da, naravno, što više piješ jer znaš da nemaš nikakve šanse…
“Prekrasno!”, podviknuo sam dok sam hodao tim novim, dugačkim šetalištem uz plažu, a koje je, usput budi rečeno, kao i sama plaža napravljeno od betona s bijelim granulama uz koji je posađeno mediteransko raslinje otporno na posolicu, a jedan dio je i pošljunčan, te obogaćen novim sunčalištima i popratnim sadržajima.
Tako su umjesto Javorovih bijelih plastičnih ležaljki na kojima valjda ne bi bilo udobno ni indijskim učiteljima koji spavaju na iglama, postavljene ležaljke udobnije od onoga što vam na tv reklamama pričaju za Dormeo nadmdrac, a muzika je, umjesto Alena Vitasovića i njengovog vječnog hita “Ja ne morem više tako, ja ne morem bež nje”, koji je Javor volio držati na “repeatu”, sami vrh svjetskih top lista. Despacito dere sve u šesnaest!
“Sve je…”, morao sam priznati i odvjetničkoj vježbenici koju sam cijelim istarskim Ipsilonom dosađivao pričom o staroj plaži, otprilike koliko i vas do ove točke u tekstu, “…napravljeno na najvišoj razini!”
Pa ipak, nakon produženog vikenda provedenog na tom čudu od plaže, čiji projekt bi bez problema trebao pobijediti na svakom svjetskom natječaju za plažu i šetnicu, a koja je toliko dobra i moderna da se mnogi lokalci još uvijek boje obići je jer nisu sigurni da li je javna ili, eto, samo za goste hotela, te da li će ponovno zaposliti onog rmpaliju iz “Sol Edena” da to kontrolira – moram dakle zaključiti, da je ona Javorova, jebat ga, ipak bila bolja!
Naime, umjesto ovih prebogatih gostiju, uglavnom starije životne dobi, kojima je plaža po svemu prilagođena, a koji se na njoj niti ne kupaju, već samo izležavaju, a kupaju ih, ili njegovateljice u kadi, ili se sami bućnu u bazenu gdje im ne prijeti nikakva opasnost, a piće uglavnom naručuju na boce i umjesto piva, ko svaki normalan čovjek, na plaži piju vino i šampanjac te jedu slavnu prevaru od hrane nazvanu “fingerfood”, koja se naplaćuje više i od pola kile janjetine u restoranu “Mali raj” u Gorskom kotaru – “Moulin Rouge” je imao one normalne, kao snijeg bijele Njemačke turiste koji ispijaju galone piva i, sjedeći u kafiću uz more, ponosno nose svoje ružičaste opekline…
Imao je Talijane, za tri plaže glasne, koji se loptaju izvikujući pritom preko cijele plaže imena Juventusovih nogometaša… Onog Čeha, i njega su imali, koji satima napuhuje kanu za pet osoba, da bi ga poslije, kada njime proba odveslati do Italije, spašavala obalna straža. A imao je “Moulin Rouge” i bosansku porodicu s četvero male djece, neumorne u pričanju koje se kao žubor širi oko njih, a koju zabrinuta majka ne ispušta iz vida dok se otac, držeći obje ruke na stomaku, raspituje ima li još sendviča u malom prijenosnom frižideru da bi zatim - ne čekajući odgovor i iz čiste dosade - gurnuo jedno, ruci najbliže dijete u more…
I upravo zbog toga; zbog tih normalnih, za jadransku obalu uobičajnih turista koji plažu čine jednim živim, zanimljivim mjestom na kojemu čovjek može provesti i čitav dan, a koji na ovoj novoj, pomalo hermetičkoj plaži nemaju što tražiti – “Moulin Rouge” je, po mome skromnom mišljenju, bila puno bolja plaža!
Nažalost, odvjetnička vježbenica s kojom sam krenuo na ovaj produženi vikend nije tako mislila te unatoč mojoj snažnoj argumentaciji, njoj su se ovi novi gosti mnogo više svidjeli.
S jednim od njih je, zapravo, još uvijek tamo…
