Pa ljudi moji je li to moguće? Tko o čemu ona opet o ljubavi! Ispast će još da sam romantična... ( u najgoru ruku nezanimljiva tj. dosadna).
Ali vrijeme je blagdana...
Svi bi trebali biti ispunjeni ljubavlju i samo ljubavlju. Sada više nego ikad. Trebali bismo u pismu Djedu Mrazu, u molitvama, pod borovima... umjesto materijalnih poklona željeti samo jedno: ljubav. Da volimo i da smo voljeni. Ne, nije to samo otrcana fraza, iako tako zvuči. Ljubav priželjkujemo svi, o njoj sanjamo, za njom čeznemo, ali je ne živimo!!!
I tako život prolazi tik do nas, a mi stojimo na kolosijeku pored i gledamo kako vlakovi prolaze... samo gledamo, ali se ne ukrcavamo niti na jedan. Znamo da bi to bila luda vožnja, vožnja života, ali samo stojimo...
Ljudi probudite se!!! Protrljajte oči, umijte se hladnom vodom i usudite se. Krenite!!!
Mijenjajte napokon svoje učmale svakodnevice, izbacite sve loše iz sebe i oko sebe, oslobodite se stoljetnih okova navike i laži i volite!!! Pa nije cijeli svijet umro, to se samo tako čini na prvu... još uvijek nije kasno, ima nade za nas... Poljubite se ispod imele! Jako zažmirite, podignite se na prste i poljubite se kao da vam poljubac daje život, kao da vam bez njega nema života.
Najgore je kad sve znate, a ništa ne poduzimate. Ne otkrivam vam dugo čuvanu životnu tajnu. Da, znate sve, niste glupi, ali i dalje ništa. Znate sve što bi trebali znati, ali i dalje ništa. I tako iz dana u dan... Možda ljubav i živi s vama i pored vas, pod istim krovom, ali vi je ne primjećujete. Jer... tako je jednostavnije, lakše se uklapate u sliku učmalosti i sivila.
Danas jednostavno sve što bi trebalo biti normalno, više nije. I obrnuto. Pričamo o sexu? Nisam sigurna, mislim da više ni frajeri ne pričaju o sexu. On nije problem, njega jednostavno nema. Umro je. A bez sexa, bez intime, dodira, pogleda, zagrljaja, trnaca… čemu život uopće???
Još jedino Šerbedžija koji put izgovori kultne stihove: „Dodirni me nogom ispod stola generacijo moja, ljubavnice...“ možda i sam nesvjestan jačine izgovorenih riječi, poante života. Tako jednostavno, a očito vrlo teško, za neke neizvedivo.
U toj ludoj strci života, hajmo malo zastati. Hajmo zajedno udahnuti malo čarobnog božićnog duha, hajmo oživjeti, progledati. Biti humaniji, uljudniji, pristojniji, gledati se u oči, primijetiti ljude oko sebe, koncentrirati se na one koji su nam zaista važni, na naše najmilije, na obitelj. Zaista nije poanta u skupim i što skupljim poklonima, momentalno, kad je većina ljudi gladna, takvi skupi pokloni su sramotni. Uostalom svaki poklon govori o čovjeku koji ga poklanja i otkriva i više nego bi trebalo... Poklonimo i poklanjajmo svoju ljubav. Vratimo se istinskim vrijednostima, sitnicama koje život znače. Uživajmo jedni u drugima. Nikad se ne zna kada i kako tko odlazi. Nismo vječni, mijenjamo se, starimo i mijenjamo i misli i stavove i osjećaje. Puštamo jedne ljude da odlaze iz naših života, dok nam neki drugi sami dolaze. Život je stalna mijena, kako je još davno usvojio Heraklit pa opjevao P. Preradović. I mi se trebamo i moramo mijenjati.
Moramo početi živjeti (dok ne bude prekasno) i baviti se bitnim stvarima – našim najmilijima i nama samima, svojom srećom i ljubavi.
Ili kako bi to još ljepše rekao Sokrat i završio ovu kolumnu: „Samo dobar život vrijedi života!“
Pa onda ga živite!!! Sretni vam blagdani i zdrava, nasmijana i najsretnija Nova 2017.!
