Igra skrivanja je igra koja se s bebama igra svugdje u svijetu, bez obzira na jezik i navike. Zašto je tako univerzalna? Zato što je vrlo moćno sredstvo učenja.
Riječ je o igri u kojoj osoba rukama, krpom ili nekim sličnim predmetom prekrije lice kao da se sakrila pa ga zatim otkrije, što dovodi do smijeha kod beba od nekoliko mjeseci. Ta ista radnja im je uvijek iznova smiješna.
Bebe ne čitaju knjige i ne poznaju puno ljudi pa iznenađujuća dugovječnost i društvena univerzalnost igre skrivanja pokazuje da ona izaziva neke reakcije u mozgu djeteta. Najpopularnija teorija je da bebe uživaju u ovoj igri jer su iznenađene pojavom lica koje je bilo skriveno. Iako nam se to ne čini smiješno i zanimljivo, djeca, koja su mnogo manje od nas, postaju iznenađena najuobičajenijim predmetima i radnjama.
U početku im je sve zbunjujuće, a vremenom uče davati smisao onome što se oko njih događa. Stručnjaci to popularno nazivaju“principom permanentnosti objekta”. Iz te perspektive, igra nije samo šala, već pomaže djeci da svaki put iznova testiraju fundamentalni princip postojanja: stvari mogu biti na nekom mjestu iako ih tamo ne vidimo.
Posljednja tajna popularnosti igre skrivanja je što dijete stječe nove sposobnosti pa se na kraju počne samo kriti i time nas tjera na igru. Napredovanje u igri pokazuje ono što dijete uči o svijetu, što ga iznenađuje. Tako uči da ga prepoznaje, a zatim i da kontrolira ono što vidi.
Sva sreća što mi odrasli toliko uživamo u njihovom smijehu da tu jednostavnu igru možemo stalno igrati.
