Tradiciju da nogometaši nakon svoje igračke karijere otvore kafić, u Zagrebu je, prisjetimo se, prije nešto više od 45 godina započeo Mirko Braun - "Charlie". Taj vrsni obrambeni igrač koji je bio član poznate uže obrane Dinama Škorić-Belin-Braun, te koji je s Dinamom nastupio i u finalu Kupa velesajmskih gradova 1963. protiv Valencije, otvorio je prije skoro pola stoljeća u Gajevoj ulici na boruj 4, kafić od kojega je vrlo brzo napravio kultno mjesto okupljanja tisuća Zagrepčana i, još važnije, Zagrepčanki.
Ponukani valjda njegovim uspjehom, mnogi su nogometaši, a posebno naši "Vatreni" iz Francuske - kada se odluče otisnuti u poduzetničke vode - slijedili upravo njegov svijetli primjer.
Istina, nije baš ni da su svi poput Slavena Bilića, diplomiranog pravnika, mogli otvoriti svoj odvjetnički ured, ali kafana je nekako - slučajno ili ne - svima bila prvi izbor...(Spomenuti Slaven Bilić, da ne bi bilo zabune, nikada nije otvorio svoju kancelariju, ali nema nikakvog razloga da sumnjamo kako bi, da je kojim slučajem to zbilja učinio, predmete ljudi koji mu potpišu punomoć vodio jednako kao klubove i reprezentacije koje trenira; Naizgled bi bilo sve dobro i činilo bi se kao da će dobiti spor, tj. pobijediti, a onda pred sam kraj - na izricanju presude - totalna pušiona!)
"I sudski troškovi padaju na Bilićevog klijenta...", rekao bi zasigurno sudac, te nadodao,"kao što pada forma i rejting njegovih klubova pred kraj sezone!"
Zvonimir Boban je, slično kao Bilić, sa svojom visokom stručnom spremom mogao krenuti nekim drugim putem i s titulom profesora povijesti mogao je danas, štajaznam, predavati u nekoj srednjoj školi. Ili, možda još korisnije i za njega svakako lukrativnije, mogao je Joe Šimuniću davati privatne instrukcije, ali i Zvone je - poput njegovih suigrača iz te sjajne brončane generacije - odlučio postati ugostitelj. Njegov restoran "Boban" u Gajevoj ulici, jedan je od boljih talijanskih restorana u Zagrebu, a ukoliko je istinita informacija da je sa svojom obitelji vlasnik i "Korčule", te "Vinodola", onda možemo samo zažaliti što se odmalena nije bavio isključivo ugostiteljstvom.
"Time ne samo da bi ponuda restorana u Zagrebu bila znatno bogatija i raznolikija...", pomislio sam,"...već ne bi imao tko u polufinalu Svjetskog Prvenstva onako olako predati loptu Lillianu Thuramu!"
Hrvatska bi tako, nema nikakve sumnje u to, bila prvak svijeta...
Robert Prosinečki, kojemu su mnogi nakon zbilja impresivne igračke karijere, u kojoj je prodao više lažnjaka nego svi političari, ljudi iz financijskog sektora ili marketinga zajedno, prognozirali zaposlenje na neodređeno upravo u jednom od tih sektora, otvorio je pizzeriju na Pešćenici. Tamo na parkingu kod Super Konzuma...
Istina, mogao je Žuti prihvatiti i mjesto na carini koje mu je bilo ponuđeno na temelju toga koliko je za vrijeme utakmice znao držati loptu, ali Robi je već tada bio čvrsto odlučio stati na suprotnu stranu šanka od one na kojoj je inače provodio svoje vrijeme.
Ni Dražen Ladić se nije, kako se očekivalo, zaposlio na carini, rekli su, naime, da nije uspio ništa zaustaviti, te da mu previše stvari prolazi, a neke, kako su mjerodavni također naveli, i kroz uši, pa je legendarni Ladara, čije obrane protiv Njemačke još uvijek pamtimo, umjesto toga pokušao prevariti jedno osiguravajuće društvo inscinirajući prometnu nezgodu - a, to mu pak, nije prošlo! (Više o tome čitajte u presudi Županijskog suda u Zagrebu)
Možda je i on, baš poput svih ostalih, trebao otvoriti kafić.
Ne treba zaboraviti ni da i Igor Štimac, taj bivši izbornik reprezentacije i bivši komentator na HRT-u koji je trenutno student na nekoj poslovnoj školi u Splitu, one rijetke slobodne trenutke koje koristi kako bi se prehranio dok uči za rokove, vjerojatno ne provodi u studentskoj menzi negdje podno Marjana, već u restoranu svog hotela "Therapija" u Crikvenici. Štico je, doduše, obavljao i neke druge poslove koji nisu usko vezani uz ugostiteljstvo, pa je tako bio trener mnogih klubova u HNL-u, moguće da je i sada jednog, imao je kladionicu, bio na čelu Hajduka, obnašao funkciju predsjednika Udruge prvoligaša, uzgajao masline, veoma uspješno vodio vlastiti profil na fejsbuku i još mnogo toga, a ono čega se nisam uspio sjetiti, to valjda Državno Odvjetništvo još uvijek istražuje...
"Pa, ipak...", pomislio sam razmišljajući nešto i o njegovoj pjevačkoj karijeri, te onom velikom hitu s grupom Boemi, "najviše mi - ne znam zašto - paše u kafanu!"
A hit su, baš poput "Mare i Kate", i kafići koje otvaraju braća Šimić. Njihov "Historie" u Tkalči, ali i ostali ugostiteljski objekti širom Zagreba, a kojih, nota bene, uopće nije tako malo, jedina su ozbiljna gradska konkurencija kafiću Zvonira Solde - još jednog legendarnog bivšeg reprezentativca, a sadašnjeg vlasnika ugostiteljskog objekta.
Njegov "Bulldog pub" koji - ako smijem primijetiti - vodi mnogo bolje no što je to činio s 1.FC Koelnom u Bundesligi, mogao bi bez pretjerivanja biti jedan od najboljih kafića gradu, a ukoliko još promijene vrata na WC-u, za koja moraš biti informatički pismen kako bi uopće ušao, to mjesto bi mu, slično kao i ono u reprezentaciji nekoć, bilo zagarantirano.
Šimićima bi, u tom slučaju, opet ostao samo onaj Josipov gol protiv Ajaxa kad je lobao Van der Sara, ali ni to nije loše...
I ima, naravno, još mnogo takvih primjera (Jozo Gašpar nije jedan od njih, on je onih 36 boca Jagera kupovao na tuđu karticu, ali za vlastitu konzumaciju) da nogometaš otvori kafić nakon što pređe 35.godinu, a među "Vatrenima" ih ima pogotovo.
Doduše, pravo pitanje je koliko će od njih - baš poput legendarnog Mirka Brauna "Charlija", spomenutog na početku ove priče, ali i svake priče koja ima veze s ugostiteljstvom - uspjeti od svog lokala napraviti kultno mjesto, a sebi, bezbeli, novu karijeru.
Navijajmo da uspiju, kao što smo to činili i '98. u Francuskoj!
