Sjećam se tog velikog odmora u Osnovnoj školi Jordanovac kao da je jučer bio, iako je, zapravo, bio prije 16-17 godina. Školsko zvono označilo je kraj drugog sata prijepodnevne smjene i ja sam brzo izjurio iz škole kako bih neometano - pomalo se skrivajući od radoznalih profesorskih pogleda, ali ipak stojeći na dovoljno vidljivom mjestu da me vide sve cure iz razreda - povukao nekoliko dimova prije nego što će mi Mrkva na sljedećem satu upisati treći minus. To će ujedno biti i jedinica, već peta u tom polugodištu, jer sam, eto, opet zaboravio kutomjer, šestar ili nešto drugo što mi kasnije u životu nikada nije zatrebalo, niti sam na nešto od toga pomislio sve do ovoga prisjećanja na svoju osnovnoškolsku Alma Mater potaknutog rezultatima najrecentnijih parlamentarnih izbora. (O tome nešto kasnije u priči, nastavite čitati...)
U to vrijeme na dugačkim školskim hodnicima spomenute obrazovne ustanove, u ljubičastoj kuti i borosanama, svakodnevno je mela teta čistačica pod imenom Ivanka. Prezime, koliko mi je poznato, nije imala. Samo osobno ime i tu veoma simpatičnu i, zapravo, toplu titulu koja odaje određeno poštovanje spram posla kojega već godinama revno obavlja za sve nas neuredne lijenčine koje nismo bili u stanju ni pakovanje sladoleda Njofra baciti u koš za smeće.
"Ej, dečko...", trznula me dok sam skriven iza grma još uvijek veoma nespretno pokušavao pripaliti jednu od prvih cigareta u svome životu,"imaš li možda jednu i za mene?"
Ivanka je bila u ovoj školi valjda oduvijek, pa i prije toga, a s učenicima je imala mnogo bolji odnos nego sve njezine mlađe, ali ipak u toj higijenskoj hijerarhiji bolje pozicionirane kolegice. Ona Ankica, na primjer, zaplijenila bi nam svaki put tenisku lopticu s kojom igramo nogomet ispred razreda, a često nas je znala prijaviti razrednici ukoliko bi nas ugledala da pušimo ili, štajaznam, sjedimo na radijatorima i stepenicama.
Ivanka je, s druge pak strane, bila jako kul i učenici su se rado s njom družili, pogotovo jer je bila na izvoru svih informacija i tračeva koje su kolale tom 1931.g. izgrađenom ustanovom.
Pružio sam joj meko pakovanje Yorka koje sam si u tim godinama jedino mogao priuštiti te smo ušli u neki lagani i neobavezni razgovor. Ona mi je pričala o tome kako joj nije lako s tim mlađim kolegicama koje jedva čekaju da se ona umirovi pa da na njezino mjesto dođe neka njihova prijateljica, o tome kako joj se prije 20 godina profesor na zamjeni - neki šmrkljavac s PMF-a, kako ga je nazvala - pokušao nabacivati u velikoj školskoj garderobi dok je čistila koševe za smeće, a kada ga je odbila prijavio ju je ravnatelju pod optužbom da nemarno obavlja svoje dužnosti i da ju je vidio kako krade školski materijal. Spomenula je još i to da je nakon srednje trgovačke trebala tražiti zaposlenje u struci i ne pristajati na prvo što joj se ponudilo, a ja sam joj - između dva dima cigarete - davao za pravo po svakom pitanju koje bi otvorila. Tek povremeno bih je priupitao za neke od svojih simpatija iz viših razreda za koje sam pouzdano znao da se s njom rado i učestalo druže, a ona bi mi u znak zahvalnosti što sam joj dao pljugu, slagala da se i one raspituju za mene.
Razgovarali smo, nadalje, o ludoj profesorici iz kemije, još luđoj iz fizike, strogom profesoru tjelesnoga, očito nedovoljno kvalitetno liječenom, ali ipak simpatičnom alkoholičaru iz tehničkog, te profesoru iz povijesti koji bi nas povlačio za zulufe kada ne bi znali godinu Krbavske bitke ili, recimo, svakom školarcu smiješno ime atentatora na Stjepana Radića, a zbog kojega, jebatga, niti jedno dijete taj događaj nije moglo shvatiti tako ozbiljno kako je to zaista bilo. Ona mi je pružala pozadinske priče o svima njima koje je načula dok je brisala prašinu s dnevnika u zbornici, a nije joj, bezbeli, bilo strano ni nešto malo nadodati. Mene je sve to jako zabavljalo, a prije posljednjeg dima cigarete, te zvona koje će označiti kraj odmora i početak moje agonije na matematici, pitao sam je još da li se sjeća da je našu školu nekada pohađala neka poznata, društveno ugledna i barem djelomično uspješna osoba. Ili je, eto, Niko Kranjčar jedina poznata osoba koja se približila našoj školi, a i to, nota bene, samo ono jedanput kada je s frendovima došao igrati nogomet na naše igralište... Nije mu tada moglo biti više od 9 godina...
Ivanka se dobro zamislila, valjda i sama iznenađena time da nitko od 120 učenika koliko svake godine upisuje prvi razred, već više od šezdeset godina - s malom pauzom od 1942. do 1945. kada je zgrada njemačkoj vojsci služila kao vojni lazaret, te od '45. do '54.g. kada je bila Jadran film - nije postigao ništa vrijedno spomena.
"Mislim da je prije par godina...", započela je dajući mi nadu da se ipak nekoga sjetila, te da je škola uspjela iznjedriti barem jednu takvu ličnost,"Škegrin sin kod nas završio osmi razred!"
Da se razumijemo, Borislav Škegro tih godina jeste bio neka faca u hrvatskoj politici i nema sumnje da je vrstan ekonomski stručnjak, mislim da je tada još uvijek obnašao funkciju ministra financija i da nas je baš tada bio počastio sa stopom pdv-a od 22%, ali nije bio ni približno persona koja bi digla rejting nekoj školi i kojom bi se ona nešto pretjerano hvalila, te njegovim likom i djelom motivirala učenike da ih slušaju jer bi, eto, i oni jednog dana mogli postati - Borislav.
Njegov sin - koji je navodno tu završio osmi razred - još i manje!
Pozdravio sam se s Ivankom i otišao na sat matematike gdje sam dobio taj treći, već spomenuti minus, a sukladno tome i petu jedinicu, ali nekako se više time nisam previše zamarao. Mnogo više mučilo me to da je moja osnovna škola - uz sva ta inzistiranja na kutomjerima, povlačenjima za zulufe, galamom zbog prljavih tenisica u sportskoj dvorani, te mnogim drugim obrazovnim i odgojnim metodama koje su me tada stravično nervirale - nije proizvela nikoga s kime bi se mogla pohvaliti...
Čemu onda sve ovo kada je i više nego očito da ne daje nikakve iznimne i vanserijske rezultate. Neka nas jednostavno ostave na miru, pomislio sam, ionako ništa od nas neće biti.
---
U nedjelju 11. rujna 2016.g., međutim, već oko 22 sata, kada je DIP izašao s prvim neslužbenim rezultatima parlamentarnih izbora, promijenila se povijest Oš Jordanovac. Poput onih poznatih britanskih i američkih škola koje se na sva usta hvale tony blairovima, david cameronima, kennedyjevima i bushevima koje su upravo one osposobile za daljne političke karijere i vladavinu prvo vlastitim zemljama, pa onda i ostatkom svijeta - tako je i moja osnovna škola, maltene preko noći, dobila nekoga čiju bi sliku s ponosom mogla objesiti u hodniku sa slikama uglednika iz alumni kluba. (Naravno, kada bi takav hodnik ili klub zbilja postojao, ali moguće da se sada napravi kada smo, evo, napokon dobili i nekoga vrijednog investiranja u okvir...)
Andrej Plenković, naime, koji je na parlamentarnim izborima nadmoćno pobijedio svoga nekadašnjeg kolegu i prijatelja, a na ovim izborima najljućeg konkurenta Zorana Milanovića, i tako postao novi hrvatski Premijer, pripadao je generaciji koja je '84.g. stekla osnovnoškolsku diplomu, ali i skup znanja, navika, te određeni društveni i građanski odgoj upravo na toj adresi: Jordanovac, kućni broj 108.
Išao je Plenković, dakle, upravo tu na svoje prve sate engleskoga, vjerojatno kod Mrs. Babić, a koji mu je vrlo dobro došao u kasnijoj diplomatskoj karijeri. Imala je ta Babićka običaj da svaki učenik pored svog pravog imena izabere i neko englesko po kojemu bi ga onda svi oslovljavali na njezinom satu. Ja sam tako bio Michael, još uvijek pod snažnim dojmom filma "Kum" koji sam tada po prvi put pogledao, a Plenković je, tko zna, možda baš tu dobio ovaj nadimak "Plenky" s kojim ga sada, primijetili ste, oslovljavaju svi znani i neznani želeći ostaviti dojam iznimne bliskosti s našim premijerom.
Išao je ovdje zasigurno i na svoje prve plesove. One legendarne u športskoj dvorani smještenoj nasuprot glavnog ulaza, a gdje sam ja, mali uplašeni dječak na pragu puberteta, ostvario svoj prvi ljubavni uspjeh kada je Dora iz paralelnog razreda pristala na ples. Pjesma je, doduše, bila ona ni malo romantična "Blue" od grupe Eiffel 65 - znate ona: I'm Blue da ba dee da ba daa - pa smo stajali međusobno udaljeni oko pola metra, te nekontrolirano kimali glavama i mlatarali rukama, ali u Plenkijevo vrijeme s početka osamdesetih moguće da je tu pao i neki kvalitetan sentiš.
A, treće mjesto, na koje je Plenković u toj svojoj ranoj mladosti isto tako zasigurno išao, bilo je po vodu starijim dečkima koji su na nogometnim i košarkaškim terenima s bočne strane škole svakodnevno izvodili razne majstorije, te postizali značajne rezultate po kojima je jordanovački kraj s vremenom postao poznat u zagrebačkim sportskim krugovima. Bio je to uobičajan proces inicijacije u ekipne sportove koji bi svaki polaznik Osnovne škole Jordanovac s određenim sportskim ambicijama morao proći. Tek nakon više stotina galona donesene vode, bezbroj sati provedenih na kamenim blokovima pokraj igrališta koji su služili kao rezervna klupa, te dodavanja na stotine zalutalih lopti - pri čemu će također dobro paziti da ne pogriješi, te da već prilikom te asistencije pokaže svu raskoš svoga talenta i tehniku - nekome će zafaliti jedan igrač i pozvati će te da uđeš u igru. Ako se tada dokažeš, a ta prilika ti se neće ukazati dva puta, do kraja svoga osnovnoškolskog školovanja više nećeš morati ići po vodu. Neki novi klinac će je već donijeti...
Slično je Plenkoviću bilo i na ovim izborima, ali posjednako kao i tada na košarkaškom terenu između škole Jordanovac i pripadajućeg joj cjelodnevnog boravka za učenike do 4.razreda, a nakon čega je otišao igrati za mnoge profesionalne zagrebačke klubove, iskoristio ju je na najbolji mogući način. Da li bi to bio slučaj i da nije imao ovo iskustvo s našeg školskog igrališta - nisam baš siguran!
Milanović je, evo, pohađao neku drugu osnovnu školu, vjerojatno neku bližu centru, pa kada je dobio ovu neočekivanu priliku u vidu prijevremenih parlamentarnih izbora, nije ju znao adekvatno iskoristiti i ispao je iz igre za sva vremena.
Ranije spomenuti profesor povijesti, nadalje, povlačio je i Plenkija za zulufe kada nešto nije dobro znao, pa ih on valjda još od tada tako uredno šiša, ali upravo zbog toga ni ne griješi po povijesnim pitanjina kao neki od njegovih prethodnika. On nikada ne bi u svome pobjedničkom govoru spominjao neke nositelje propalih fašističkih ideja ili njihove zabranjene i krajnje neukusne pozdrave.
Zbog takvih stvari, sjeća se Plenković zasigurno jako dobro, izvukao bi mu uši taj inače vrlo simpatični i iznimno duhoviti profesor, a koji sada vrlo uspješno obnaša funkciju ravnatelja te obrazovne ustanove.
Umjesto njih spomenuo je Plenki neke europljanje čija imena prosječnom glasaču njegove stranke zvuče kao neprijateljska, a evo ni ja se nisam potrudio da ih potražim i vidim kako se ispravno pišu, ali svakako su dobar potez s njegove strane jer je odmah dao jasno do znanja u kojemu će smjeru voditi svoju politiku.
Međutim, i ostale stvari koje je naučio na tim jordanovačkim školskim hodnicima - pokazalo mu se s vremenom - dobro su mu došle na onim briselskim...
Nema šanse, naime, da je tamo igrao mali nogomet s teniskom lopticom pred vratima nekog ureda jer se s posljedicama toga susreo već u svojoj predadolescentskoj fazi, a zasigurno tamo nije ulazio ni u prljavim tenisicama u kabinete. Ili, recimo, sjedio na radijatorima. Naš profesor tjelesnoga mu je takve ideje već davno izbio iz glave. I to - doslovno!
Profesor tehničkog mu je u tih prvih osam godina školovanja izgleda ogadio alkohol, pa osim što ni sam ne pije, barem ne u javnosti, isto je zabranio i svim članovima svoje stranke u izbornoj noći. Neki su pomislili kako je to učinio ne bi li izbjegao one sramotne scene od prije godinu dana, kada su se pijani valjali po podu, lijepili pršut na čelo i pustili nekog umirovljenika da hoda s pivom na glavi, ali prava istina poznata je samo onima koji su tijekom svoga školovanja proveli barem 45 minuta kod legendarnog, nažalost prerano umirovljenog profesora krajnje ironičnog nadimka; Suhi. Isto kao s alkoholom, Plenki nije eksperimentirao ni s kemikalijama. Slika profesorice iz kemije s manjkom obrva ostala mu je, čini se, trajno urezana u pamćenje. A, ukoliko su mu svi ovi nabrojani zbilja predavali, nekih desetak godina prije nego što su mene zapali, onda se zasigurno susreo i s paterom Izidorom koji ga je možda trajno usmjerio prema konzervativnom desnom centru... Da je kojim slučajem dobio veoma liberalnu i ni malo stranački nastrojenu sestru Anitu, poput mene i moje generacije s kraja devedesetih, možda se nikada ne bi učlanio u HDZ, a Oš Jordanovac i dalje ne bi imala nekoga na tako istaknutom mjestu s kime bi se danas mogla ovako javno pohvaliti.
Na poslijetku su se, evo, svi ti osebujni profesori i njihove prečesto osporavane odgojne i obrazovne metode pokazale kao ispravne i učinkovite, škola je dobila potvrdu za sav svoj dugogodišnji rad, a učenici dodatan motiv da prije odlaska na nastavu još jedanput provjere da li su u torbu spremili kutomjer, šestar ili nešto drugo što će im možda ipak nekada kasnije u životu zatrebati.
Nadam se samo da je Ivanka poživjela da ovome svjedoči, te da je još uvijek nisu umirovili, pa da o tome može pričati nekim novim generacijama koje će s njom baš poput mene, a moguće i premijera Andreja Plenkovića, rado podijeliti cigaretu za vrijeme velikog odmora.
