Popis mjera za spašavanje ljubavne veze koja se nakon početne euforije opasno približila svome kraju, kako sam shvatio baveći se time na vlastitom primjeru, nije ni približno dugačak kao onaj Linićev za izlazak iz krize, ali je, nažalost, podjednako učinkovit.
Izuzev odvojenih stanova, po mogućnosti i kvartova (da ne kažem gradova), na popisu su još jedino iskren razgovor, smanjivanje očekivanja i, štajaznam, "Afrička šljiva" koja ne pada. Ipak, koliko god sam bio blizu da namaknem ovo potonje, a za što sam uvjeren da bi itekako dobro djelovale na moju vezu, te svakako bolje od iskrenog razgovora koji nikada nije nikome pomogao, odlučio sam pružiti još jednu priliku ljubavi u koju smo se i Mirta, moja bolja polovica, i ja do nedavno zaklinjali i - pristao sam na poziv naših poznanika Franje i Ankice koji nam već mjesecima govore kako im se jedan vikend obavezno moramo pridružiti u izletu na Plitvičkim jezerima. Oni su tamo, naime, svaki drugi…
„To je jako romantično...“, navodila bi Ankica svaki put kad bi to spomenuli, a Franjo bi na to samo potvrdno klimao svojom kockastom glavom. Našoj vezi bi sada dobro došlo malo romantike, pomislio sam slušajući ih i, zavaran lijepim vremenom koje su najavljivali za prošli vikend, stisnuo sam Franji ruku u znak pristanka. On je uzvratio stisak, a to je svakako bio dobar znak jer se Franjo inače mlohavo i nerado rukovao.
„Bit će nam užasno!“, rekla je Mirta, optimistična kao uvijek, i prije no što sam joj do kraja saopćio planove za vikend koji nisu, kao inače, uključivali zagrebačku shpitzu i šminkeraj, a nisam je uspio oraspoložiti ni navodeći da mi je Franjo prilikom rukovanja čvrsto stisnuo ruku.
Ipak, bilo je kasno da odbije. “Da se Ankica ne uvrijedi”, rekla je ne mareći za to što sam se ja, Miro Par, njen dečko i donedavno ljubav života, već uvrijedio...
Po dolasku na Plitvice, primijetili smo da je kućica u kojoj smo, nota bene, svi zajedno smješteni, i izvana i iznutra, od drveta. Franji i Ankici se to posebno svidjelo, a Mirta i ja nismo propustili prokomentirati da je ista stvar i s mrtvačkim lijesom. Nažalost, njima to nije bilo ni najmanje smiješno, ali Mirta i ja smo se, barem na trenutak, ponovno nasmiješili jedno drugome...
Od samog početka oboje smo bili poprilično skeptični, priznajem, a najviše zato što nikad nismo previše uživali u društvu Franje i Ankice, svakako manje nego li u društvu naših pravih prijatelja koji su u to vrijeme uživali u suncu na Cvjetnom trgu, ali ja sam smatrao da nam u danom trenutku naše veze, ništa drugo nije preostalo.
Mirta, naravno, nije tako smatrala. „Baš si nam ovo lijepo smjestio!“, rekla je onako zlobno kako to ona zna, a što je sigurno naučila od svoje majke, isto "zmije", na što sam joj ja odvratio kako je, zapravo, sama kriva za situaciju u kojoj se nalazimo. U svakom slučaju, nismo dobro započeli vikend!
A oko toga smo se, bezbeli, mogli složiti...
Franjo i Ankica su, ne percipirajući u potpunosti napetu situaciju, insistirali da se odmah krene u obilazak jezera, a Mirta i ja smo više bili za to da se malo odmorimo u sobi. Nas dvoje nismo baš neki, što bi se reklo, „Outdoor – people“. Zapravo, uvijek smo se šalili da su to zapravo beskućnici, a mi ipak volimo topli ugođaj svoje sobe.
S druge pak strane, zaključila je Mirta, glupo je doći na Plitvice i po cijele dane ostati u sobi. Pogotovo kad grijanje nije nešto čime bi se ovaj apartman na svojoj internetskoj stranici mogao pohvaliti (Oni to, naravno, ipak čine!). Iz tog razloga, pridružili smo se Franji i Ankici koji su za ovaj vikend odlučili odjenuti identične zimske jakne. Čak je i boja bila ista. Imali su uz to i odgovarajuće, veoma slične hlače, cipele i kape. Mirta i ja smo imali samo identično pothlađene noge jer se niti jedno od nas dvoje nije sjetilo ponijeti debele čarape.
Naravno, ja sam za to krivio nju, a ona – tko bi rekao - mene! „Eto ti sad...“, rekla je uvrijeđeno, „ti i tvoje glupo pravilo da je za čarape jedino bitno da su dvije, a da je sve ostalo gay!“ Bilo mi je poprilično teško ovako pothlađenih nogu braniti tu, unutar svoja četiri zida izrečenu tezu, pa sam se iskusno, branio šutnjom...
Mirtu i mene je također vrlo neugodno iznenadila i činjenica da u okolici od 10 km ne postoji niti jedan restoran gdje bi mogli ugodno večerati, ali još više nas je iznenadila inicijativa Franje i Ankice da svi skupa napravimo domaću pizzu i podijelimo. “Mi smo sastojke već kupili”, rekla je Ankica veselo.
Mirta i ja smo nerado pristali, ali pritom smo se kratko posvađali oko toga preko koga od nas dvoje smo se uopće s Franjom i Ankicom upoznali. Ona je tvrdila da ih zapravo uopće nismo dobro ni poznavali dok ja nisam pristao da s njima odemo na ovaj, kako je ona rekla; "glupi izlet", a ja sam zato znao da nam ih je zapravo ona prva dovela u stan nakon što je Ankicu upoznala na jednom od ona dva puta kad je zbilja otišla na tu jogu s kojom se već godinama naokolo hvali da pohađa...
Elem, prilikom izrade te pizze, prvi put smo ušli i u malu prepirku s Franjom i Ankicom. Najviše oko toga koliko je paradajz sosa potrebno za pizzu, a kasnije i oko toga da li naši feferoni prelaze na njihovu stranu pizze. Od Franjine ruke proizvoljno, šampinjonima povučena granica posred pizze, bila je mnogo spornija i od one između Hrvatske i Slovenije. A, iskreno govoreći, do ove mi je u tom trenutku bilo i više stalo. Mirti isto!
Dok smo čekali da se ispeče pizza, posvađao sam se s Mirtom i oko toga koliko je piva popila. Predbacio sam joj da ih je popila u najmanju ruku isto kao i ja, što nikako neće dobro djelovati na nju, a na što je ona odgovorila kako je povijesna činjenica da sam ja taj koji nas je prvi spojio s Franjom i Ankicom, te da mi je bolje da šutim. Želeći izbjeći ponovno vraćanje na tu mučnu temu, poslušao sam je i neko vrijeme nitko od nas dvoje nije progovorio niti jednu riječ. Barem ne međusobno!
S tom graničnom pizzom u trbuhu, uputili smo se svatko u svoju sobu. Nažalost, te naše dvije sobe bile su odmah jedna do druge, a tanki drveni zidić koji nas je dijelio, nije bio dovoljna zvučna izolacija da Mirtu i mene zaštiti od strastvenih zvukova Franje i Ankice koji, u ritmu muzike za ples, vode ljubav... To je našu želju za istim, ne moram vam ni govoriti, poprilično ubilo!
Taman kada sam krenuo da kažem kako je ovo možda jedna od najgorih noći u mome života, a pizza svakako najgora, Mirta je to učinila umjesto mene... „Kao nekoć...“, rekao sam joj duboko se zagledajući u njezine velike, bademaste oči, „dovršavaš mi rečenice!"
Podijelili smo posljednju preostalu limenku piva i zavjetovali se odmah zatražiti posmrtnu pripomoć u Gajevoj ukoliko ikada budemo nosili iste jakne, izrazili želju da ponovno za vikend napustimo centar grada, posjetimo Plitvice ili, ako se netko od nas dvoje slučajno ponovno javi Franji i Ankici na telefon.
Nakon toga smo ustanovili i to da se već dugo vremena nismo ovako dobro slagali, te da su najgore noći u našem životu, ipak bile one u kojima smo bili sami - jedno bez drugoga!
I to je bilo, imala je Ankica pravo, zbilja romantično...
