Ponedjeljak - 'Posljednja vožnja taksijem'
Ne znam postoji li netko tko se u proteklih godinu dana, pokušavajući izbjeći one luđake iz javnog gradskog prijevoza, koristio uslugama zagrebačkog taksija, a da mu isti nije pljuvao po Cammeu i Uberu. Ili recimo Cammeom, a da taj nije pljuvao po Radio taksiju?
"Ono, koga briga? Vozi...", pomislim svaki put kad mi započnu priču o tome kako su oni drugi skuplji, sporiji, lošiji vozači ili, kako je jedan uvaženi gospodin za volanom Radio taksija nedavno ustvrdio:"kreteni koje treba po kratkom postupku". Naravno, tu svoju nezainteresiranost za njihove probleme uvijek bih zadržavao za sebe, a za to kratko vrijeme koliko traje vožnja iz druge u prvu gradsku zonu, žestoko bih podupirao njihove teze. Skoro jednako žestoko kao teze konkurenata kada sam, eto, u njihovom vozilu...
"Ma, ne bih se s njima vozio ni da mi život o tome ovisi...", navodim svaki put vodu na šoferov mlin pa tako i neki dan kada sam koristio njihove usluge i po tko zna koji put slušao jednu te istu priču.
Na radiju je istovremeno neki papak naručivao da mu puste novu pjesmu od izvrsne i meni jako drage grupe 'Pavel', a ja sam se pitao ima li nešto gluplje od ljudi koji zovu, recimo, na 'Otvoreni', kako bi sami sebi naručili neku muzičku. Ajde, dobro ako je posvete nekome, to još i razumijem, ali ovo kada nazovu sami za sebe je zbilja nevjerojatno.
"Koji im je vrag? Nek' si puste pjesmu na kompu ili što ja znam gdje...", pomislio sam tom prilikom, a mislim da sam to čak spomenuo i taksistu. On, međutim, i nije baš najbolje razumio što mu govorim, niti ga je zanimalo, pa ja nastavio o svojim problemima.
„Neki Vam od njih, mladi gospodine, nemaju ni položen vozački ispit...“, lagao je dalje mene i ovaj od njihovih prijevozničkih priča itekako napaćeni narod.
U buduće ću - odlučio sam tada čvrsto - ponovno koristiti javni gradski prijevoz. Istina, ima luđaka, ali ni približno ovoliko...
'Gj-Utorak'
Sjećam se da mi je prije nekih desetak godina utorak bio daleko najdraži dan u tjednu. Nikakav petak, niti subota, već taj obični i, naizgled itekako dosadni utorak, a sve to, nota bene, zbog njegove uzbudljive noći koju bih obavezno provodio u genijalnom klubu 'Gjuro 2'.
Roditelji nisu mogli vjerovati da se utorkom izlazi u noćni provod, a ja sam im morao dati za pravo jer su ti 'Gjutorci', kako su ih maštovito nazvali, bili zbilja za ne povjerovati dobri. Zagreb svako malo iznjedri neko novo mjesto koje postane najbolje i obilježi jednu ili više generacija. Tako su to bili 'Kulušić' i 'Lap' za one generacije osamdesetih, 'Big Ben' se pojavio devedesetih i odmah za jedno kratko, ali itekako sadržajem bogato, postao najposjećenije mjesto u gradu, pogotovo za šminkere, a krajem tih devedesetih i početkom novog milenijuma; Medveščak, kućni broj 2, postao je svima nezaobilazna adresa za noćni izlazak. Tijekom svih tih godina je, naravno, 'Saloon' bio jedna konstanta, pa ga nije potrebno posebno ni spominjati, a i 'Sokola' bi se, usput budi rečeno, svako malo svi zaželjeli, te bi privukao ljude da upravo u njegovim podzemnim prostorijama jutra dočekuju u nečijem zagrljaju. (Pa, makar u 'kravati' ćelavog izbacivača kada malo pretjeramo s alkoholom...)
Ne treba, dakle, ni njih posebno spominjati, isto kao ni 'Papaju' na Šalati koja je jedno vrijeme bila veoma popularna ili 'Pepermint' u Ilici koji se nedavno pojavio i nakratko nudio nešto od onoga što su nam svi ovi nabrojani klubovi svojevremeno pružali.
Ono što se, međutim, utorkom događalo u onim uskim 'Gjurinim' prolazima između prvog šanka i WC-a, te s druge strane između istog tog šanka i par izdvojenih sjedećih mjesta, a u kojemu je uvijek bila poprilična, ali veoma dobro podnošljiva gužva u kojoj bi se lako ostvarivali kontakti - odgovorno tvrdim, pa čak i pod kaznenom odgovornosti - bilo je nešto najbolje što je ovaj grad u svojoj povijesti noćnih izlazaka imao za ponuditi. Taj neuobičajeni program utorkom, kao velika posebnost zagrebačkog noćnog života, započeo je kao okupljalište raznih kulturnjaka koji bi uz kvalitetnu muziku razglabali o knjigama i filmovima, ali vrlo brzo je prerastao taj neki hermetički zatvoreni krug intelektualaca, te se proširio i na one intelektualce u nastajanju: studente s fakulteta društvenih nauka i one umjetničkih orijentacija, a koji su dijelili iste te interese, samo nisu, eto, bili toliko dosadni...
Barem to nisu bili nekoliko sati iza pola noći na plesnom podiju, kod onog drugog šanka, a na kojemu bi oni ranije u gužvi uspostavljeni kontakti, veoma često znali prerasti u nešto mnogo romantičnije. A, što je to točno, za neke od takvih situacija, ni nakon ovoliko godina mi nije u potpunosti jasno.
Danas mi je utorak nažalost samo jedan dan u nizu, onaj koji dolazi nakon ponedjeljka, a prethodi srijedi, ali tih noći provedenih ispod zemljine površine u Gjurinim prostorijama ispunjenim nekom pozitivnom energijom, sjećat ću se uvijek s posebnim zadovoljstvom.
Srijeda - 'Kina s pet zvjezdica za koja je potrebna samo jedna ulaznica'
Jedna od najbolje čuvanih gradskih tajni, sve do sada, bila je da se u Cinestaru može kupiti samo jedna karta, a onda pogledati i po nekoliko filmova. Otkad smo, naime, iz socijalizma u kojemu su očito tete čistačice vodile politiku kino dvorana, pa nisu dopuštali unošenje hrane i piće na projekcije kako kasnije ne bi morale čistiti, prešli u kapitalizam, i sada, evo, vlasnici čak i potiču da na projekcije unosimo sve od kokica do tortilja i pohanog sira, pretresi ispred ulaza u dvoranu - koji su ranije bili strah i trepet svakoga tko se mislio malo zasladiti tijekom filma - znatno su olabavili.
U spomenutom kinu, onom s pet zvjezdica, otišli su čak i korak dalje, pa ispred dvorana uopće nemaju nikakvu kontrolu. Čak niti za ulaznice! Jedan pubertetlija stoji na dnu pokretnih stepenica koje vode u sve dvorane, te nakon što njega prođete s onom jednom kartom koju ste pošteno kupili, imate pristup svemu ostalom. Tako možete, primjera radi, kupiti kartu za prvu predstavu u 15 h i onda do one posljednje, skrivene pretpremijere u ponoć, pogledati sve ono što je Holivud proizveo u posljednjih 365 dana. A, upravo to - svake srijede kada su karte još na nekom popustu - redovito i činim.
Danas sam tako, u dvorani četiri, pogledao 'Manchester by the sea', a nakon tog razočarenja samo sam se elegantno - bez da kupujem novu kartu - prebacio u šesticu na treći nastavak 'Jack Reachera'. Oba filma nisu, naravno, vrijedila ni cijenu one jedne karte koju sam pošteno platio, a sve sam im bezbeli nadoknadio u onoj silnoj hrani i piću koje sam unio prvo u dvoranu, onda i u želudac, ali zbog tog neprocjenjivog osjećaja da sam im ipak nekako uspio vratiti za bezobrazno visoke cijene kino ulaznica, sve ovo se ipak isplatilo.
Četvrtak - 'Tu sam Krleža, tu kupujem'
Sjedim u kavani ‘Pariz’, što su je godine 1914. u prvom frankofonskom naletu prekrstili imenom Andrije Schiavonea (jer je na uglu Medulićeve ulice, a dalje nisu mislili, bila im je pod nosom), čitam ‘Zürcher Zeitung’ i ‘Journal de Genève’ - zapisao je Miroslav Krleža u svoj dnevnik 3. travnja 1916. godine - a ja, njegov imenjak, nešto malo više od 101. godinu nakon toga, svega par dana više, u svoj upisujem kako stojim na istom tom mjestu, koje se doduše danas zove 'DM' i, čitam mala slova na upozorenju otisnutom na poleđini deterdženta.
Ovaj iznimno atraktivan prostor u zgradi na uglu Ilice 59 i Medulićeve 2, a u kojemu je bilo nekoliko različitih kavana, menza, casino, bilijar klub i još svašta nešto, zadesila je još devedesetih ista sudbina kao i mnoge druge zagrebačke ugostiteljske objekte - neriješeni imovinski odnosi. Zbog toga je ona više desetljeća bila zatvorena i oblijepljena reklamama, a tek nedavno je u taj prostor ušao ovaj maloprije spomenuti lanac drogerija...
Krleža je u svojim dnevničkim zapisima, nadalje, opisao i raspravu koja se tamo vodila oko 'Vidovdanskog hrama' Ivana Meštrovića, a za vrijeme koje je polemizirao o tome je li Meštović prorok dinarske rase pred kojim je pokleknula čitava Europa, tvrdeći da, nažalost, nije. A ja, evo, raspravljam s jednom ludom susjedom o tome tko je prije stao u red na blagajni. Ona mi, naime, tvrdi da je tu već neko vrijeme, samo da je nakratko skoknula po gel za tuširanje, a meni nije promaknulo ni to da je i bez tog gela, stala na brzu blagajnu s prevelikim brojem artikala. O tome sam - baš poput Krleže o Meštroviću - bio spreman diskutirati satima, danima, pa čak i mjesecima.
Gospođa se, međutim, za razliku od Krležinih mnogo ozbiljnijih protivnika; doktora Luje Thallera, Đure Szabe, Juraja Demetrovića i Zofka Kveder-Jelovšekova, vrlo brzo povukla, te priznala da je u krivu, a ja sam nesmetano mogao okončati ovu svoju krležijansku kupovinu higijenskih potrepština.
Petak - 'Dobitak na lutriji'
Još otkad je Hrvatska prije nešto više od tri godine pristupila Europskoj Uniji, te nam se tako, između ostaloga, otvorila fenomenalna mogućnost da pogotkom 5 točnih brojeva od 50, a zatim još dodatna 2 od 10, svaki tjedan osvojimo iznos od deset, pa sve do devedeset milijuna Eura, maštam o tome što bih učinio kada bih, eto, zbilja dobio taj veličanstveni 'EuroJackpot'.
Kao prvo bih, svakako, prestao kružiti po gradu tražeći parkirno mjesto i auto bih, k'o najveći gospodin, ostavio na jednom od onih skupocjenih mjesta u Horvatinčićevoj podzemnoj garaži. Ubacio bih tih 12 kuna po satu u automat bez da trepnem okom... Svakom bogecu, nadalje, koji bi mi prišao na putu od garaže u Centru Cvjetno do onog kafića koji nudi kavu od mačjeg izmeta za 200 kuna, udijelio bih po kunicu. To bi, poznato je svakome tko je barem jedanput prošetao užim gradskim središtem, bio popriličan broj bogeca i svakako velik iznos, a i u tom kafiću - mislim da je u pitanju '1st Coffee' u Preradovićevoj - naručio bih duplu kavu.
Ručao bih zatim u bistrou 'Karlo' u Gundulićevoj ako još uvijek postoji, a u kojemu - pazi ovo - ne primaju kartice. Za svoje minijaturne i nevjerojatno precijenjene porcije, prihvaćaju samo takozvani, 'solarni način' plaćanja: pare na sunce! To me, uzgred kazano, uzrujava i u ovoj imaginarnoj situaciji o kojoj svakog petka maštam; da sam dobio na lotu, ali ovako si to barem mogu priuštiti.
Ako se pak, ustanovi da je spomenuti bistro zatvoren, a što mi ne bi baš pretjerano teško palo, svoju na igrama na sreću zarađenu lovu potrošio bih na nekoj drugoj restoranskoj prevari kojih u Zagrebu uopće ne manjka. Pojeo bih možda - upravo mi je palo na pamet - neku od onih tankih pizza za šezdesetak kuna...
Navečer bih s društvom, ukoliko bi mi ostalo još nešto od dobitka, izašao u onaj striptiz klub na Zelenom valu, a što bi svakako označilo kraj mog luksuznog načina života. Tamo bi mi, naime, pod prijetnjom nanošenja teških fizičkih ozljeda, kao što to učestalo čine stranim gostima koji tamo slučajno zalutaju, uzeli i posljednju novčić, pa bih iduće jutro morao ponovno uplaćivati taj 'EuroJackpot' koji mi, evo, ni u najluđim maštarijama ne bi potrajao niti jedan dan ovako neopreznog ponašanja u centru grada koji je na pojedinim mjestima zbilja preskup.
Subota - 'Dobra vijest sa zagrebačke špice'
Subotnje jutro na zagrebačkoj špici započelo je s jednom dobrom vijesti.
Terasa legendarnog Bulldoga odnedavno je okomito podijeljena s terasom kafićem 'Nova ploča' koji je otvoren preko puta u prostorijama 'Croatia recordsa'. To je do sad stvaralo mnoge zablude kod posjetitelja tih kafića koji bi sjedili u jednom, a naručivali ili, eto, odlazili na WC u drugom. Dogovarali bi se, na primjer, sa svojom simpatijom u Bulldogu, a ona bi slučajno sjela u Novu ploču i neki stari roker bi je pokupio umjesto vas. Ili, obrnuto, dok vi opušteno slušate Azru i Crvenu Jabuku u Novoj ploči, Dikan Radeljak vam u Bulldogu obilazi malu...
Ta terasa je sada umjesto okomito, podijeljena vodoravno i, jasno je vidljivo koja pripada kojem kafiću. Time se Zvonimir Soldo, vlasnik Bulldoga i nekadašnji Vatreni stoper, još jedanput iskazao kao izvrstan taktičar i možemo samo izraziti svoje žaljenje što nije ostao na klupi nogometnog kluba iz Maksimirske 128.
To je, međutim, njihov gubitak, a Bogovićeva je time samo profitirala!
Nedjelja - 'Sajam antikviteta na Britancu'
Iznimno rano buđenje u nedjelju omogućilo mi je da nesmetano, štand po štand, obiđem cijeli sajam antikviteta na Britancu. Bez da mi pri tome, kao što je inače slučaj, ljudi na biciklima pet puta pređu preko cipele, bugarska obitelj u narodnim nošnjama i veoma raspoložena za trgovanje požuruje u razgledavanju starih predmeta koji se nadaju novom vlasniku i, bez sve te silne nedjeljne popodnevne gužve za vrijeme koje traje nemilosrdna borba mojih sugrađana da zauzmu neko mjesto u 'Kavi&Tavi'. Nije bilo ni - isto vrlo važno za napomenuti - Nevene Rendeli da skače pred fotoobjektiv nekog starog fotoaparata koji se tu prodaje misleći da je to zapravo neki paparazzo koji je želi uslikati za neku nemaštovitu portalsku rubriku...
Bilo joj je prerano!
U toj opuštenoj šetnji sajmom, pronašao sam ovaj stari vic, a koji poprilično dobro objašnjava stanje u našem zdravstvenom sustavu.
Kaže u tom vicu Mujo Sulji kako je jučer predložio Fati da se igraju doktora...
"I?", radoznalo će Suljo, "Što je rekla?"
"Pa, pristala je!", pohvali se Mujo.
"Alal ti vera!", potapša ga Suljo po ramenu.
"Nema se tu što za čestitati...", brzo ga prekine Mujo," prvo me natjerala da čekam dva sata ispred spavaće sobe, a onda je izašla i zakazala mi termin za 6 mjeseci!"
Dobar je to i, nažalost, istinit vic, a koji je svakako vrijedio ovog ranog buđenja i odlazak na sajam antikviteta. Za razliku od svega ostaloga što nam ovi preprodavači, a koji se drže kao da su kustosi u Louvreu, svake nedjelje pokušavaju podvaliti.
Vic ima i nastavak koji kaže da je Muji bolje da idući put ode privatno.
"Istina, skuplje je...", kaže mu Suljo,"ali i je i usluga bolja!"
