Svatko poznaje barem jednu osobu koja ima priču o tome kako ju je nekad, negdje, neki bogec žicao kunu, a kad mu je ona, umjesto te zatražene kune rekla kupiti kiflu, bogec joj je - reći će vam ta osoba još uvijek vidno uzrujana - poručio da si tu kiflu negdje nabije... Ta osoba će vas onda, s tom pričom o tome kako je ona veliki humanitarac, a ovaj, bezbeli, nezahvalni skot, daviti kad god naiđe na nekog novog bogeca bistričkog.
"Il' mu daj kunu...", rekao sam poprilično strogo djevojci koja mi je nedavno to počela pričati s uzbuđenjem u glasu kao da je prva koja se toga sjetila, "il' ništa!" Napomenuo sam još i to da ih ne treba preodgajati, jer ionako neće uspjeti te da me takve priče koje zapravo ne služe ničemu drugome nego nekom sasvim nepotrebnom samoopravdanju, ili u još gorem slučaju; hvaljenju, nevjerojatno nerviraju, ali morao sam se složiti s njezinom konstatacijom da ih je, barem u centru grada, previše. Kada bi se i ovaj unuk od Andronika Lukšića, ovaj najbogatiji Hrvat, zaustavio kod svakog prosjaka kraj kojeg prođe na putu od svoga stana u Gajevoj do ureda na trgu i, svakome dao po kunu koliko oni traže - rekao sam toj ljupkoj djevojci s kojom se u ovoj priči više nećete susretati, kao uostalom ni ja u životu jer njezinoj priči nisam poklonio dužno poštovanje - već nakon tjedan ili dva ne bi imao ni da uplati ljetovanje u Istri, a kamoli da kupi cijeli "Istraturist" kao što je to nedavno učinio... (Jesam dobro započeo kolumnu o žicarošima iz centra. A? Čitaj dalje, možda prepoznaš još kojega osim malog Lukšića...)
Od trenutka, dakle, kada ste zauzeli svoje mjesto na jednoj od ilegalno postavljenih terasa u centru grada pa i prije no što vam priđe konobar, do vas će doći nemali broj nesretnika koji, kako tvrde, ovise baš o vašoj milosti. Prvo će vam se, onako pokunjeno, došuljati crnomanjasti, navodno gluhonjemi, gospodin nižeg rasta u kasnim tridesetima, a koji će vam na stolu ostaviti neku šarenu igračkicu ili privjesak za ključeve te na maloj papirnatoj poruci zahvaliti što mu pomažete. On je još dobar jer, ako mu je vjerovati, ne postoji nikakva šansa da će vas verbalno napasti kada mu rukom pokažete da prošeće dalje, kao što to na najvulgarniji mogući način svaki put učini ona mala romkinja koja je prije par godina čuvala parking u Cesarićevoj pa onda kad su taj srušili; onaj na autobusnom kolodvoru, a sada, sasvim logično, prodaje slike Majke Božje i katoličke kalendare te ukoliko od nje ne kupite barem jedan, opsuje vam i Boga i Oca... Pri tome, naravno, uopće neće mariti što još uvijek niste stigli ni naručiti svoje piće.
Giovanni, koji je jedan dan perač prozora, drugi poslovnjak iz Londona, a treći student koji pokušava skupiti za kartu za Linz kako bi posjetio djevojku, prići će vam kao da se poznajete već sto godina, a ukoliko mu i ne date ništa, neće vam to uzeti za zlo. I sljedeći put kada se sretnete na potezu Bogovićeva-Preradovićeva-Masarykova, prići će vam jednako veselo i, nema uopće sumnje u to, dobaciti nešto duhovito, a pitanje je jedino na kojem jeziku jer, uz sve navedeno, Giovanni je i poliglota. Barem u onoj mjeri koja je dovoljna za jednog gradskog žicara... Ona mala što tvrdi da skuplja za školovanje, a da je to zaista slučaj mogla je već i Heidelberg otplatiti, prići će vam s nekom otvorenom bilježnicom kao dokazom da se školuje, dok mali Ibro - cigo koji je zapravo mnogo stariji nego što se doima - neće navoditi nikakve razloge, niti dokaze, već će samo otvoreno zatražiti pare. A Ivek, koji će vas promuklim glasom pitati; imate li koju kunu, doći će do vas u svojim legendarnim kožnim hlačama otprilike u isto vrijeme kao i vaša kava koju ste, zapravo, naumili u miru popiti. Između drugog i trećeg gutljaja, u onoj lijepoj pauzi kada razmišljate o smislu života, biti će vam ponuđeno gatanje, a malo poslije toga, otprilike kad budete vodom ispirali okus kave iz usta, nuditi će vam se set kvalitetnih noževa. Umjetničke slike će vam sjedokosi gospodin ponuditi taman kad s prijateljem započnete neku povjerljivu temu, a baba čarape dok pokušate pripaliti svoju prvu cigaretu. Ukoliko vam pak, ne trebaju čarape, reći će vam ta baba, možete joj dati koju kunu i ovako, za unuke. Istovremeno, plavokosa gospođa tražiti će vas za kruh... "Bog će vam vratiti!", zaigrati će i na vaše vjerske osjećaje dok se vi pravite da je ne vidite. A onaj dečko što zbilja ne vidi, onaj malo punašniji, on će vam pokušati uvaliti vlažne maramice. Kavu nećete još ni srknuti do kraja, ostati će vam još onaj najslađi gutljaj, a konobar - od kojega ćete zatražiti račun jer vam je već nakon dvadeset minuta postalo neizdrživo sjediti na terasi od svih tih silnih prosjaka koji vas oblijeću i koji vam, unatoč stalnom policijskom prisustvu, pod nos slobodno guraju svoje bebe, liječnička uvjerenja, namjerno ili slučajno osakaćene dijelove tijela, harmonike ili, štajaznam, izvatke s FINA-e, ne dopuštajući vam na taj način da se nakon radnog dana u kojemu ste, nota bene, zaradili mnogo manje nego oni, opustite na piću ili ispričate s prijateljem - tražiti će vas tri kune bakšiša jer, k'o fol, nema sitno da vrati...
Iako Zagreb po nekim zastarjelim podacima ureda za socijalnu skrb kojima baratam, broji nešto preko 350 registriranih prosjaka, a iz ovog gore opisanog primjera jasno je da je dovoljno samo jednom nehajno nogom zakoračiti na Cvjetni trg u nadi da će vas netko fotografirati za portalsku rubriku "Zagrepčani izašli na sunce" ili "lijepe Zagrepčanke ispijaju kavu na shpitzi" pa da na vlastitom primjeru osjetite kako je taj službeni broj mnogo manji od stvarne situacije na terenu, valja napomenuti kako oni i nisu najveća smetnja pri neometanom ispijanju dnevne doze kofeina u centru do koje ljudi itekako drže. S njima smo, naime, već i naučili živjeti, a neki su nam čak postali i simpatični, te počinjemo uviđati njihov doprinos ritmu grada, dok od ovih dosadnjakovića koji im umjesto zatražene kune ponude kupiti kiflu, a onda nas tom pričom udave kad god se ukaže prilika - e, od njih čovjek više ne može ni kavu popiti u miru!
