Nikada nisam pripadao nekoj, navijačkim žargonom rečeno, "prvoj ekipi" koja je izlazila u Saloonu. U vrijeme one starije prve ekipe s početka 70-ih, a koju su po nekom mom povijesnom shvaćanju činili Nikola Plećaš, Ana Karić, Relja Bašić i Božidarka Frajt, nisam se ni rodio, a za prvu ekipu koja je harala u 80-ima - predvođenu Cicom Kranjčarom i drugim sportskim, umjetničkim i kulturnim veličinama koje su voljele potegnuti iz šampionskog pehara i boce - bio sam, jebatga, još uvijek premlad.
Isto tako, nisam pripadao ni onoj nešto mlađoj "prvoj ekipi" koju je činio, recimo, Cicin podjednako talentirani sin Niko i drugi gradski šmekeri iz raznih društvenih krugova, a kojima sam po godinama nategnuto i mogao pripadati. Za njih, eto, nisam bio dovoljno cool...
Moje posjete tom legendarnom klubu, istina nisu bile baš tako česte da bih ostvario taj povlašteni status, ali bio sam tamo nakon pobjede Hrvatske nad Irskom i dao Šukeru haj fajv na putu prema WC-u. Na jednoj proslavi Nove godine, nadalje, bario sam preslatku povratnicu iz dijaspore, isto kod WC-a, a bilo je povremeno i onih izlazaka koji su bez nekog prevelikog povoda ili, štajaznam, kalendarskog poticaja, u jutarnjim satima završavali na šanku Saloona s nekom nepoznatom mladom damom kojoj bi se te noći sasvim iskreno zaklinjao na vječnu ljubav.
Sve je to, kao što sam već naveo, bilo tek povremeno, ali ono što je bila konstanta - to je Badnjak u Saloonu! Nije, naime, bilo tog Badnjaka za koji se nisam - baš poput ona Sveta tri kralja Isusu Kristu - odlazio pokloniti na Tuškanac, kućni broj 1.
Ulaznice za taj najiščekivaniji party u godini na kojemu si svake godine bez iznimke mogao sresti sve svoje prijatelje, simpatije i bivše djevojke, te svima zaželjeti sve najbolje za blagdane i po mogućnosti zaplesati ukoliko bi na plesnom podiju pronašao malo mjesta kraj Ivice Blažićka, nabavljale su se i mjesecima ranije. A, gužvu na ulazu tog 24. prosinca - da spomenem još i to - bilo je jedino moguće iskontrolirati uz pomoć tamnoputog dvometraša na vratima kojega bi svi bezuspješno molili da još jedanput provjeri da li se njihovo cijenjeno ime slučajno nalazi na popisu...
Elem, prije neke dvije godina, provaljeno je u taj legendarni zagrebački klub o čijoj povijesti svatko, baš poput mene, ima neka svoja vlastita, intimna sjećanja, ali o čijemu značaju za ovaj grad svjedoči i bezbroj ispisanih novinskih članaka, te snimljenih dokumentarnih filmova. Na temelju nekih ništetnih ugovora klub je oduzet tadašnjim voditeljima Vlahi i Mari Srezoviću, te ruiniran! Interijeri su izneseni i spaljeni na Jakuševcu, prostor je devastiran, a u planovima za taj poželjni prostor udobno smješten malo izvan gradske vreve u tuškanačkom zelenilu i miru, spominjalo se i otvaranje jednog od narodnjačkih klubova koji su se s rubnih dijelova grada u posljednjih par godina počeli sve više približavati užem gradskom središtu.
Srezovići, koji su sve ove godine uspješno vodili taj klub, započeli su tada svoju pravnu i medijsku bitku protiv onih koji su im pokušali oteti životno djelo, ali i svima nama - koji smo se tamo voljeli povremeno opustiti uz hitove Dine Dvornika i Kruške - mjesto gdje je zagarantiran dobar i, svakako, urban provod.
"Saloon je...", rekao je još 70-ih godina Relja Bašić, svjedočeći upravo o ovome što pišem,"...izgrađen na asfaltu!"
Takvu pravno upitnu situaciju su, međutim, jedva dočekali oni malodušnici kojih u Zagrebu uopće ne manjka, a koji su vijest o njihovim poslovnim problemima dočekali s iznimnim veseljem. To su ljudi koji uspjeh drugih doživljavaju kao pljusku u svoje vlastito nesposobno lice, a koje, uzgred kazano, nikada ništa nije ostvarilo, pa ih strašno iritira kada to učini netko drugi.
Nije im dugo trebalo da započnu s pričama koje su se u ovih par godina po gradu raširile poput perja iz poderanog jastuka, a koje je naknadno - kao što je jedan splitski kirurg nedavno dobro objasnio - nemoguće ponovno sakupiti. Nisu zatvarali usta o tome kako se za Saloon nije plaćao najam, porez, pa ovo i ono, a sve kao da su tamo osobno proveli inspekcijski nadzor...
Mari bi, kada ga sretnu u gradu, stisnuli ruku i kobajagi se zainteresirali za situaciju s diskotekom, te mu pružili lažnu podršku, a tu i tamo bi mu čak lajkali i status. Prvom prilikom, doduše, čim bi on s iscrpnom dokumentacijom pod rukom skrenuo, recimo, iza francuskog instituta u Preradovićevoj lijevo na Teslinu, te im tako nestao iz vidokruga, oni bi se opet počinjali uzdizati pričajući loše o njima, njihovom klubu i, naravno, cijeloj toj situaciji o kojoj - slično kao i svemu drugome u životu osim zlonamjernom tračanju - zapravo nemaju blage veze.
Srezovići se na to nisu previše obazirali, te su vrijedno nastavili svoju borbu protiv raznih nasilnika i zlonamjernika, a koja im se, zasigurno, često činila i nemogućom za dobiti.
Međutim, potkraj listopada ove godine, napokon im je stigla pravomoćna presuda Županijskog suda, a koja je išla u njihovu korist. Odlučeno je kako su Vlahi Srezoviću dvije tvrtke ometale posjed, te da može ponovno preuzeti klub koji je stvorio, a time je nakon dvije uzalud potraćene godine klub ponovno stekao minimalne preduvjete za otvaranje.
Crveni tepih ispred ulaza u Saloon se nažalost neće rasprostreti još na ovaj Badnjak, ali nadam se da ću već onaj sljedeći - možda ne među "prvom ekipom", ali vrlo vjerojatno opet negdje kraj WC-a - biti u ljubavnom zagrljaju s nekom ljepoticom koja je oko proslave Badnjaka 2016. godine u Saloonu podjednako uzbuđena kao što sam to, evo, i ja.
Istovremeno, svi ovi gore navedeni papci koji su se proteklih godina radovali problemima oko imovinsko pravnih odnosa u Saloonu - nema nikakve sumnje - stajati će ponovno u redu ispred ulaza i, moliti tamnoputog dvometraša s vrata da provjeri jesu li možda ipak na popisu...
