Prije godinu dana, 01.06.2016. godine, 50 000 ljudi izašlo je na ulice za obrazovanje pod motom "Hrvatska može bolje". To nije bila “fešta”, to nije bilo “čekanje tramvaja”, kako je neki zlonamjernik, to neinteligentno pokušao prikazati. To je bilo zalaganje za reformu obrazovanja. Svatko tko razmišlja dulje od četiri godine unaprijed zna da vrijedi ulagati u obrazovanje. Zapravo, svatko tko uopće razmišlja, a tu se, bezbeli, ne ubraja slobodan prosperov novak (namjerno pisano malim slovima). On samo neargumentirano stvara buku. Kvalitetno obrazovanje izgrađuje ljude koji iniciraju promjene, pokreću poslove, grade demokratsko i solidarno društvo.
Neispunjavanjem zahtjeva za obrazovnom reformom utemeljenoj na stručnosti nije izgubljena samo jedna godina nego i jedna generacija učenica i učenika.
U četvrtak je stoga, 01.06.2017.g., prosvjedna akcija ponovno započela na Trgu bana Jelačića, a nakon ćega se okupljeno mnoštvo uputilo prema Glavnom kolodvoru u Zagrebu.
Akcija je završila upravo na Glavnom kolodvoru u Zagrebu kako bi se podsjetili da zbog primata političkih interesa i privatnih interesa moćnika koji ne odgovaraju na potrebe ljudi i ne slušaju konstruktivne prijedloge struke za bolje obrazovanje i bolji život, mnogo mladih ljudi svakodnevno odlazi iz Hrvatske.
Wall.hr svakako podržava kurikularnu reformu i smatra da to, kao uostalom ni obrazovanje, nije nešto sa čime bi se trebalo šaliti, ali ipak u nastavku donosimo jedan šaljivi tekst našeg glavnog urednika Mire Para na tu temu. Tekst je objavljen u magazinu Start, a iako ima tu već spomenutu šaljivu notu, neki od njegovih prijedloga zbilja stoje i trebalo bi i o njima ozbiljno razmisliti.
U četvrtak je i on, kako kaže, u 18h bio na Jelačić Platzu s velikim natpisom: "Tjelesni svima, a ne samo njima!"(Za više informacija pročitajte tekst u nastavku...)
Miro Par:"Moja kurikularna reforma"
Nedavno je, nema ni mjesec dana, premijer Andrej Plenković održao prvi sastanak s novim povjerenstvom za kurikularnu reformu. Ono staro s Borisom Jokićem na čelu, a zbog kojega je prije godinu dana pola grada prosvjedovalo na Trgu bana Jelačića, te koje zasigurno uživa mnogo veće povjerenje i podršku pristojnih građana neopterećenih svjetonazorskim pitanjima nego ovo potpuno anonimno sa članovima koji ne mogu modernizirati ni vlastitu garderobu, kamoli školstvo, nažalost je raspušteno prije nego što sam im stigao iznijeti neke od svojih ideja. A, sada kada su izabrali i novu voditeljicu je zbilja prekasno! Učiniti ću to stoga sada i ovdje, na posljednjoj stranici magazina Starta, a koju će ionako pročitati više ljudi nego što je to učinilio s onim prvobitnim prijedlogom kurikularne reforme u koji sam se namjeravao ubaciti.
Elem, prije njihove nagle i svakako nepoštene smjene, namjeravao sam u kurikularnu reformu ugurati odredbu da se pod tjelesnim, vrsta više ne postavlja po visini - kao što je do sada bilo uobičajno - već kako god je učenicima milo. Siguran sam, naime, da onome koji svaki put mora na začelje kolone to nije ni najmanje ugodno, a vjerojatno može imati i neke trajnije posljedice na njegovu psihu i samopouzdanje.
Koristi - koliko mi je poznato - od toga nema baš nikakve!
Onim visokim među nama, kojima ova mjera možda baš i nije najjasnija, te ne shvaćaju zašto bi se trebali odreći svoga mjesta na vrhu, treba reći da kada bi se ta ista vrsta umjesto po visini, slagala po, recimo, IQ-u, ona bi najvjerojatnije bila upravo obrnuta. Onaj rmpalija koji po drugi put pohađa šesti osnovne i koji pod velikim odmorom slabijim kolegama krade novac za užini, dok im pod malim udara čvegere, našao bi se odmah na začelju iste, a povučeni očalinko s kraja, napokon bi bio tamo gdje mu je i mjesto - na vrhu! (Otpor profesora tjelesnog je svakako za očekivati...)
Vratio bih, nadalje, one prodajne predstavnike u razrede koji su nekoć po osnovnim i srednjim školama prodavali smiješne karte Hrvatske, ravnala koja bi istovremeno bila šestar, kutomjer i pernica, te neke slične pizdarije koje na prvu loptu privuku dječije oko, a kasnije se pokažu korisne poput Mandžukića u napadu na Euru 2016. A, i fotografe - za koje ne znam da li još uvijek, kada svatko ima fotoaparat u oku, a onda i fotošop u trepavici, posjećuju škole te rade onu jednu ozbiljnu i jednu veselu fotografiju - svakako treba vratiti u škole.
Pod tehničkim bi trebalo prestati raditi gluposti poput pečata od krompira ili prepisivati zadaću iz matematike od one štreberice iz prve klupe, te početi slagati IKEA-ine proizvode kako bi kasnije u životu zbilja imali neke koristi od tih četrdesetipet minuta tjedno koje provode u radionici. Supruge ih kasnije neće moći nazivati nesposobnjakovićima i govoriti im da nisu pravi muškarci jer ne znaju, na primjer, sastaviti preklopni stol "Norden". Niti će, eto, gubiti živce i vrijeme pokušavajući shvatiti kako nisu baš sva rješenja iz Švedske inteligentna, te da je moguće i jedna obična vrata od ormara rastaviti u tisuću komada, a sastaviti ih - ukoliko pod hitno ne uvedemo ovo u škole - skoro pa nemoguće. O tome kako bi se učenici kasnije odmah mogli zaposliti u IKEA-i ukoliko odluče da neće nastaviti školovanje nakon tehničkog, nema potrebe da trošim previše riječi...
Na informatici bih svakako zamijenio ulogu profesora i učenika. Svi oni profesori stariji od 35 godina bi morali sjediti u đačkim klupama dok bi im dvanaestogodišnjaci držali nastavu i objašnjavali današnje tehnološke novitete, kako da pokrenu start up, naprave mobilnu aplikaciju ili, štajaznam, on-line registriraju firmu u Londonu. Težište bi svakako bilo na stranim jezicima, a pod engleskim bi se velika pozornost posvetila Irskoj kulturi i naglasku, pa da mladi ljudi - kada par godina nakon okončanja svog obrazovanja napokon emigriraju - ne ostanu zatečeni tamošnjim običajima i teško razumljivom dijalektu. Istovremeno, na hrvatskom bi se osim čitanja, učilo i čitanje raznih medija - i to, nota bene, s razumijevanjem!
Kako, naime, zasigurno više čitaju portale, nego lektiru, a to može izazvati mnoge negativne posljedice u njihovom psihološkom razvoju, trebalo bi ih od malena učiti da naslovi rijetko kada imaju veze sa člancima, a članci, eto, s istinom, te da se ono što je zbilja vrijedno pročitati najčesće krije tek u posljednjoj rečenici teksta gdje - onako više reda radi i usput - šturo prenesu i drugu stranu priče. O svađanju na nacionalnoj i vjerskoj osnovi u veoma popularnoj rubrici anonimnih komentara, učilo bi se najvjerojatnije interdisciplinarno; na hrvatskom i povijesti...
I, ima toga, naravno, još, pa bi tako iz škole odmah izbacio E-imenike skupa s onim roditeljima koji nedostatak vlastitog školovanja pokušavaju kompenzirati kroz ono svoga djeteta, zabadajući nos u svaki segment tog procesa i podrivajući tako autoritet profesora, ali sve to ovom novoimenovano povjerenstvu ne želim ni prezentirati. Osim što nisu ni približno onako kul i moderni kao njihovi prethodnici, a koji bi vjerojatno uvidjeli dalekosežne domete ovih mojih prijedloga za cjelovitu reformu školstva, ali i društvo u globalu, nakon ovih prvih mjesec dana njihova djelovanja čini mi se da je njihova želja za promjenama, jebatga, završila s onom koja se tiče jedino izbora članova u povjerenstvu.
