Brunch & trach - onda i sad
Otkud krenuti? Jedino logično - od posljednjeg napisanog teksta i svog članstva u Klubu ljubitelja janjetine. Gledam taj tekst, prazan papir ispred sebe i pokušavam pobrojati količinu janjetine koju sam pojela od tada. Možda mi pomogne.
Pogledaj datume. Ništa ti neće pomoći. Tekst objavljen 11. ožujka. Ne ove godine. Ne prošle. Dva, nula, jedan, pet. Pretprošle.
Nisam pisala kolumnu više od dvije i pol godine. Teško ću pobrojati sve te janjetine. Mogu krenuti od broja svadbi, uključujući i vlastitu, ali onda ćemo se zaplesti u trach dio jer će krenuti diskusija gdje je janjetina bila optimalno topla, a gdje malo hladnija, a iz te diskusije sam čula da se rijetko tko živ izvlači.
Kako se onda “izvući”? Tako da pogledaš dvije godine unatrag. Pa danas. Pa na sve u međuvremenu. I nasmiješ se tome koliko je danas sve - bolje? Ne mogu reći bolje, uvijek je sve kako treba biti. U duhu kolumne, recimo - više, bogatije. Stol se napunio.
Početak
Prvu kolumnu sam napisala o svom prvom iskustvu na vinskoj školi Jelene Šimić Valentić. Sjećam se te prve školice, drage Jelene i svih njenih snova i planova. Danas, koju godinu nakon, Jelena ima svoj Pupitres, boutique vinske kulture - prostor u kojem nastavlja točiti svoje snove, prostor u kojem i dalje drži škole i prostor u kojem nas danas svakodnevno pozdravlja od jutra, kave i doručka pa sve do VV - večeri i vina. Posjetila sam je prošlu subotu: divan prostor, zabluzili s guštom u kiši s jednim Tomcem, izvrsna selekcija sireva.
Fora mi je što je tada, sasvim slučajno, prvi tekst pisan o njoj. A gle, gdje je danas? Volim kad nađem pisani dokaz dokud može ići optimizam, trud i rad.
A ja? Tada sam učila kako otvoriti butelju. Do danas - nisam postala sommelierka, ali puno sam butelja vina otvorila. I time se ponosim. Kad god bacim pogled doma na veliku staklenku u kojoj skupljamo čepove znam da smo dobro. Znam da smo ugošćavali, kuhali, smijali se, družili, organizirali bruncheve koji postanu večera i večere koje postanu doručak.
Nisam ostala dužna ni vinskoj sceni Grada. Od B do B. Od Basementa koji je krenuo među prvima i otkud je krenula i naša svadba, preko Cheese bara koji uvijek ima jednu klasičnu ponudu i uslugu na razini. Ne smijem zaboraviti tekst o Pod Zidom koji je krenuo kao wine bar sa zalogajima, a danas je jedan od glavnih predstavnika bistro kulture u Gradu pa sve do Bastiona u kojem sam naučila da me vino može izuti iz cipela, da se s vinom mogu boriti, a u zadnje vrijeme, počela sam s nekim buteljama i razgovarati kad nitko drugi ne sluša.
Sredina
Posljednjih godina, ako se što u Zagrebu razvijalo, onda je to uistinu restoranska scena. U nekim segmentima s mrvom hiperinflacije, u nekim segmentima nedovoljno, ali se razvijala, rasla.
Danas možemo pričati o fine dineing iskustvu u Zagrebu gdje je još uvijek najbliži Noel.
Zahvalna sam Xató-u na jednoj drukčijoj filozofiji kuhanja i vraćanju Petre J. i njenih kreacija opet bliže nama.
Dubravkin put drži jednu posebnu klasiku koju uvijek volim i voljet ću u jesen najviše.
Barbieri’s je donio jedan novi koncept, posebnu atmosferu večerama, rad kasnije u noć vikendom i spojio mi je najdraže: janjetinu, artičoke i bundevu u isto jelo pa zapravo ne mogu biti nimalo objektivna.
Ab Ovo se šćućurio mirno kraj Maksimira, ali kad je kuhinja u pitanju tamo je zasad sve samo ne mirno. U dobrom smislu.
Kad je moj ukus u pitanju, ja sam još uvijek na početku. Na slovu A. Moje preferencije uvijek nekako idu prema Esplanadi, Ani Grgić i njenom radu u Bistro-u, Zinfandel’s-u i da ne spominjem zahtjevnost držanja cjelokupne Esplanadine operacije na nivou. Sad će jesen. Odite u Bistro, uzmite stol broj osam i uživajte.
I jednu drugu Anu volim i njen Mali bar. Idealan za sezonske, ukusne i nepretenciozne obroke i druženja. Uvijek na jednom svom dobrom nivou.
Izgleda da su Ane stvarno moj početak. Jedna je moj gastro početak i kraj. Ana Roš. Planiramo u njenu Hišu u studenom. O tome polako.
Kraj
Brunch & trach je krenuo kao jedna želja. Želja da pišem i želja da sa što većim brojem ljudi dijelim svoj entuzijazam prema hrani, vinu, kulturi stola i gosta.. Uživala sam u svakoj kolumni koju sam napisala i u zadnje dvije godine grizla se oko svake koju nisam napisala. Novi posao, obveze, milijun drugih interesa i da odmah iskreno priznam - milijun drugih isprika.
Razveselilo me kad mi se javio urednik Wall.hr-a, Miro Par, i rekao da bi htjeli oživjeti brunch & trach - da imaju hrpu želja i planova kao što je i moje pisanje kolumne krenulo od samo jedne želje.
Veselim se novim pričama koje će nam donijeti, veselim se što će se još negdje nastaviti pisati o hrani, vinu i stolu. Ja ću se javiti možda tu i tamo - kad se izborim sa svim isprikama i kad želje počnem piti iz većih čaša.
Kraj. Ili, zapravo tek početak...
