Često mi prilaze ili pišu osobe koje uopće ne poznajem i pitaju me slična pitanja… Od kuda crpite snagu za svaki novi dan? Od kuda tolika energija u vama? Probleme sa lakoćom rješavate, kako?
Hm… teška pitanja i još teži odgovor… , to je samo i isključivo u nama samima. U našim glavama. I našem srcu. S tim se čovjek jednostavno rađa ili opet s vremenom nauči…
Ponekad znam u smijehu reći: „Rođena sam samo za pobjede. Rođena spremna.“
Nema velikog pametovanja oko ničega u životu, nema niti velikih mudrosti. Većinom su svi skloni filozofiranju, analizama, mudrolijama, pustim pričama, a ja – samo praktičnim postupcima.
Zato možda i nalazim rješenja s lakoćom, jer ništa nije tako komplicirano kako nam se na prvi tren učini. Kod mene je baš zbog toga proces eliminacije u svemu relativno brz da ne moram sanirati moguće posljedice. I zbog toga imati glavobolje…
Baš nekako u posljednje vrijeme, spletom raznih okolnosti, okružena sam pričama i ljudima s nesretnim ljubavnim pričama… Brodolomi nakon raskida…
To je nešto u što nikada nisam mogla povjerovati da uopće postoji u takvim razmjerima…
Pokušavam se staviti u njihovu kožu, zamisliti u identičnoj situaciji, ali teško da uopće postoji način da bi tako veliku bol dopustila samoj sebi. Ne. Nikada. To je jače od mene. Nema negativnih misli niti postupaka. Postoji samo put naprijed.
Ljudi zaboravljaju da su oni jedinke, najvažnije same sebi. Da se nikada ne smiju podčiniti nikome na svijetu niti dozvoliti da pate radi ikoga.
Pa zar je moguće toliko voljeti drugoga, a ne sebe? Pa zar je moguće više voljeti drugoga od sebe? Smatram da je to apsolutno krivo.
Onaj tko me ne voli – pa kako da ja patim za njim???? Zašto pokušavati vratiti nešto što nije bilo dobro? Da je bilo, trajalo bi! To je žaljenje nad samim sobom, ništa drugo. Treba se trgnuti kada je najteže, okrenuti sebi i pronaći sreću negdje drugdje. Nitko nije nezamjenjiv niti jedini…
Boriti se s osmijehom na licu u takvim situacijama je najvažnije, ali i jedino što će nas pokrenuti u pravom smjeru. Nema depresije! Takvo stanje ne želim priznati ni kao stanje ni emociju ni kao bolest. Što nam ona donosi? Ništa! Samo daljnju glavobolju. Treba krenuti hrabro dalje s osmijehom na licu, pozitivnim stavom jer za sve postoji razlog i to dobar razlog zašto se nešto dešava…
Takve situacije uvijek objasnim rečenicom: „Bog ima za mene drugi put , bolji, ovaj nije ispravan i dobar“. I hvala mu na tome da me uvijek usmjerio na vrijeme…
Nije samo tako u ljubavi, tako je i u poslu, sportu, svugdje…
Da, u sportu pogotovo…
Želim pobjedu onog trenutka kad sjednem na konja. Želim se boriti i biti najbolja jer me takav stav pokreće u svemu.
Što god da radim uvijek nastojim raditi to maksimalno dobro, zapravo najbolje što mogu, jer jednostavno ne podnosim prosječnost. Borba i želja za pobjedom je isto tako nešto sa čim se čovjek rađa, ali i što nauči kroz godine. Uči selekciju, fokus, okretnost, snalažljivost…
Predaja u bilo kojem obliku za mene jednostavno ne postoji, nikada nije i nikada neće. Mogu malo posustati, ali nikako se ne predati, nikako ne odustati.
Treba se boriti za naše ciljeve i biti uporan jer život je toliko lijep i toliko lijepog nam svakodnevno donosi da vrijedi svakog atoma naše snage koji trebamo usmjeriti u pozitivnom smjeru i krenuti uzdignute glave dalje. Uvijek treba vidjeti samo sunce, a nikad kišu, jer uvijek iza kiše ma kako jaka ona bila, dolazi SUNCE!
