Australija, zemlja klokana i koala, Crocodila Dundeea, Steve Irwina, Sydney Opere i Nicole Kidman, ili puno više od toga? E pa, puno, puno više od toga.
Nisam osoba koja baš puno ranije planira putovanja, ali uvijek, prije svakog putovanja kupim vodič i malo proučim gdje idem i što ću raditi... Ovaj put, kako ne volim zimu, najvažnije mi je bilo da si uspijem organizirati odmor u toplijim krajevima, a sve ostalo je bilo sporedno.
Planiranje putovanja u Australiju nije počelo tako jednostavno kako sam mislila, naime, s obzirom na to da sam već nekoliko puta bez problema dobila američku vizu koja slovi za onu koju je najteže dobiti, oko vize se nisam previše uzrujavala, ispunila sam početni formular jedno 40 dana prije planiranog putovanja i čekala.
Nakon tjedan dana dobila sam odgovor i listu dokumenata koje moram poslati nazad jer nisu imali dovoljno informacija o mom putovanju. Moram priznati da sam doživjela lagani šok pri pogledu na listu dokumenata koje moram prikupiti. Kasnije sam saznala da u 99 posto slučajeva traže dodatne dokumente. Neki od dokumenata koje su me tražili su: potvrda o zaposlenju, registracija mog poduzeća na trgovačkom sudu, razvrstavanje na zavodu za statistiku, izvodi transakcija po mojem tekućem računu unazad 3 mjeseca, pozivno pismo osobe koje poznajem u Australiji, transakcije po tekućem računu te osobe unazad 3 mjeseca, transakcije mojeg poduzeća unazad 3 mjeseca, ali i porezne kartice mene osobno, moje firme, BON 1, SOL 2 mog poduzeća te pismo u kojem sam morala opisati detaljan plan i itinerer svojeg putovanja, planove, imena članova obitelji koji ostaju u Hrvatskoj i još mnogo toga.
Kako ni nakon 2 tjedna nije došao odgovor krenula sam zvati ambasadu, počevši od one u Hrvatskoj u kojoj su mi rekli da nisu zaduženi za vize, zatim one u Beču, gdje su me prebacili na London jer je gužva, a gdje sam dobila informaciju da je zbog visoke sezone i nadolazećih blagdana gužva i da ću dobiti odgovor te da je sigurno sve u redu.
Tjedan dana prije puta, nakon što sam već imala kupljene karte konačno je na moj mail stigla viza. Inače za izdavanje vize dovoljno je ispuniti obrazac na stranici australskog odjela za imigraciju i kontrolu granice, nakon toga sve ide digitalno i preko njihovog online sustava, a vizu ne dobivate papirnato niti u putovnicu nego je samo unesena u njihov sustav. Ovaj dio sam vam napisala jer me u zadnjih mjesec dana od kada sam se vratila iz Australije šest ljudi kontaktiralo vezano uz informacije o vizi.
Moja preporuka svima je da se s vizom pozabave nešto ranije kako bi sve stigli napraviti na vrijeme jer Australci su jako strogi po tom pitanju, što sam naravno sve saznala tek nakon moje aplikacije. Naime, nakon moje aplikacije otkrila sam emisiju na televiziji koja pokazuje zaposlenike njihovih aerodroma i odjela za imigraciju i kontrolu granice te ljude koji pokušavaju svašta unijeti u zemlju ili se u nju doseliti na gotovo nevjerojatne načine pa me iskreno ni ne čudi njihova strogost. Zanimljivo je kako svaki tjedan, 70 turista ostane duže u Australiji nego što im to dozvoljava viza.
Što se tiče avionskih karata njih sam uz pomoć ekstra ljubaznih zaposlenika agencije za putovanja Atlas rezervirala ranije te uz nekoliko produživanja konačno kupila jedno dva tjedna prije putovanja. Putovali smo Qatar Airwaysom koji ima definitivno najbolje letove za Australiju, odnosno Sydney, letjeli smo preko Dohe i ukupno vrijeme putovanje je bilo oko 23 sata. Let Zagreb-Doha traje nešto ispod 6 sati, dok let Doha-Sydney i obrnuto traje nešto više od 15 sati. Ono što je odlično je što je vrijeme presjedanja samo oko 2 sata pa nema onog dugog čekanja između letova. Let je bio vrlo ugodan, zahvaljujući upgradeu Qatar Airwaysa letjeli smo u poslovnom razredu tako da nam je let prošao jako brzo i ugodno. Osim u nekoliko filmova, uživali smo u odličnoj hrani i pokojem alkoholno piću pa je vrijeme dosta brzo prošlo.
Sydney je od Zagreba udaljen 10 sati vremenske razlike pa smo, iako smo krenuli rano ujutro, sletjeli predvečer. Znali smo da slijećemo u ljeto pa smo se pri kretanju odjenuli ugodno i toplo, ali slojevito kako bi mogli dosta toga skinuti kad dođemo. Kao i u SAD-u klima je dosta vlažna pa ćete prvih par sati nakon slijetanja osjetiti sparinu, vlagu i imati onaj osjećaj kao da nema dovoljno kisika u zraku, no na to se već s prvim buđenjem naviknete.
S obzirom na to da je u Australiji kada je naša zima, njihovo ljeto i špica sezone pa je Sydney tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana prepun turista, temperature su bile prave ljetne, odnosno visoke, između 20 i 40 stupnjeva. Zanimljivo je što je klima dosta nestabilna pa u jednom danu možete imati temperature od 20 stupnjeva i laganu kišicu te 38 stupnjeva i veliku vrućinu. Jedan od dana našeg boravka u Australiji temperature su dosegnule čak 48 stupnjeva. Srećom taj smo cijeli dan proveli u vožnji u klimi, no prilikom izlaska na jednoj pumpi doživjeli smo ovu temperaturu u punom sjaju. Naime, puhao je vjetar toliko vruć da je pržio kožu, nešto slično kao kad stojite kod auspuha automobila. Inače, moram priznati da visoke temperature ne padaju toliko teško kao u Hrvatskoj jer uvijek puše vjetar i u svim kućama je uvijek propuh tako da vrućina nije nešto o čemu smo razmišljali niti minute. Rekla bi kako Australci ne briju na klimu, osim što nismo gotovo nigdje vidjeli vanjske jedinice klima, nitko nije govorio koliko je vruće niti se žalio na vrućinu. Noći su također vrlo ugodne za spavanje, a ako izlazite na večeru, šetnju ili u izlazak, dobro je ponijeti neku vesticu zbog vjetra.
Australija je zemlja puno zanimljivosti, ima ukupno oko 20 milijuna stanovnika, uglavnom useljenika, a naseljava je 45 milijuna klokana. Klokani su posvuda, čim se odmaknete od velikih gradova, često ćete ih sresti, u blizini plaža su dosta pripitomljeni pa čak i prilaze ljudima, a na autocestama ćete nažalost vidjeti dosta uginulih jer ih u sumrak i noću, unatoč svim upozorenjima i ogradama dosta često pokupe automobili. Mi smo ih vidjeli uz cestu čak jedno 30-ak i to tijekom vožnje od ukupno 1.500 kilometra.
Australija je površinom šesta zemlja po veličini u svijetu, 136 puta je veća od Hrvatske i prekrila bi ¾ Europe. Iako je najmanji kontinent, najveći je otok na svijetu i za njen obilazak bilo bi potrebno izdvojiti najmanje godinu dana, kako bi je se obišlo samo prateći njezinu obalu. Kažu da ako svaki dan posjetite jednu plažu u Australiji, trebalo bi vam čak 27 godine da ih sve posjetite. Sigurno nikada ne bi rekli da širina Australije odgovara udaljenosti između Londona i Moskve, a jedna od zanimljivosti je da je najveći privatni posjed u Australiji veći od Belgije.
Ono što mi je najbolje vezano uz Australce je njihov lifestyle, odnosno način života onih koji žive u Sydneyu, jer kažu kako je Melbourne drugačiji i puno više europski. Ulice Sydneya su u 6 ujutro toliko pune da vam nije jasno što se događa, pred restoranima su redovi za doručak, a plaže su prepune surfera. Svi se dižu rano, ali i idu rano u krevet, ulice su u 22h sablasno prazne, restorani imaju dozvole za rad do 22h, maksimalno do 23h, barovi rade do ponoć, a rijetki klubovi rade do 2 ujutro. Način života je jednostavno takav jer s obzirom na to da većina Australaca, odnosno njih 85 posto živi 50 kilometara uz obalu, dnevne aktivnosti su brojne - šetnje, surfanje i plaže, tako da se svi izmore danju, a i nekako sve se događa tijekom dana, tako da nitko niti nema prevelike želje i potrebe izlaziti noću. Zanimljivo je i da su Australiji svi toliko opušteni da smo vidjeli tek dvije djevojke u cijelom Sydneyu kako koračaju u štiklama i to nam je taksist rekao kako one sigurno nisu domaće. Taj opušteni način života i uređivanja dobro bi došao nama u Zagrebu – djevojke se šminkaju minimalno, sve su prirodne, uređene i lijepe. Nemojte misliti da se ne uređuju, sama količina beauty salona koji se nalaze doslovno svakih pet metara dovoljno govori o kulturi tijela u Australiji, ali i cijeni usluga uljepšavanja. Iako su cijene u salonima prevedene u kune jednake kao i kod nas ili malo skuplje, u odnosu na njihov standard to je dosta jeftino tako da svaki shopping centar ima barem dva, tri salona za masažu i barem dva, tri salona za nokte i obrve. Iako je u Hrvatskoj frizura najčešća beauty usluga, tamo zbog sunca i mora to nije slučaj pa su nokti, depilacije i masaže najčešće.
Sigurno niste znali kako su upravo Australci zaslužni za osmosatno radno vrijeme, naime, 1856. godine australski klesari pokrenuli su akciju kako bi se osigurao taj standard radnog vremena. Njihov se podvig proširio svijetom, a radni dan od 8 sati postalo je službeno radno vrijeme u većini zemalja svijeta.
Radno vrijeme trgovina i shopping centara također je nešto što nas je iznenadilo, tamo naime shopping centri rade od 10 do 18:00 (samo jednu smjenu) i svi su na to navikli i nitko niti ne propituje činjenicu da nakon posla ne mogu u kupovinu. Na pitanja nije li to neobično odgovaraju kako je četvrtak u Australiji dan kada dućani rade duže pa u shopping centre možete do 21h. Njima je to sasvim dovoljno. Osim toga, pred blagdane, trgovine rade 24 sata dnevno što također smatraju normalnim.
Australci su jako zanimljivi i puno drugačiji od Hrvata, kod njih nema mjesta za ljutnju, bunt ili pozivanje na to kako je u nekoj drugoj zemlji nešto drugačije, oni imaju svoje živote, svoj film i svoja pravila. Kada razgovarate s Australcima ili pak ljudima koji žive u Australiji svi će vam spomenuti neke iste stvari. Tako su nam svi spomenuli njihov sustav prometnih kazni, odnosno bodova koje donose kazne. Tamo se naime nitko ne boji novčanih kazni već oduzimanja vozačke dozvole i to im je glavni razlog zašto se drže pravila. Kada skupe 13 bodova, automatski im se oduzima vozačka dozvola, s tim da bodovi duplo vrijede nedjeljom i blagdanima tako da se jako lako skupe. Vozačka se oduzima na 3, 4 ili 5 mjeseca.
Osim toga, imaju jako zanimljiv sustav za mlade vozače, naime, tinejdžeri već od 16. godine mogu za volan i ne trebaju pohađati auto školu, već ih roditelji mogu naučiti voziti nakon čega polažu test. Kada ga polože, godinu dana imaju L tablice, nakon čega godinu dana imaju P1 tablice iza kojih slijedi P2 tablica koju moraju imati dvije godine kako bi imali normalne tablice. Da bi dobili P2 dozvolu, moraju voditi dnevnik vožnje u kojem moraju imati upisano 120 sati te 20 sati noćne vožnje, a uz to moraju proći test prepoznavanja opasnosti na cesti. Vozači na P tablicama imaju razna ograničenja pa tako ne smiju voziti jaki auto niti iza 23h više od jedne mlade osobe. Osim toga ako dobiju bilo kakvu kaznu za brzu vožnju oduzima im se vozačka dozvola. Upravo zato u Australiji nitko ne vozi brzo jer se u prve 4 godine od dobivanja vozačke dozvole već navikneš na sporu vožnju. Vozeći se po autocesti do Byron Baya svi oko nas su vozili maksimalno 120 km/h. Naravno, i mi smo poštovali to pravilo i vožnja je zapravo bila vrlo ugodna.
Način života jednostavno je puno zdraviji nego u Hrvatskoj, rano dizanje, rani odlasci na spavanje, zdravija prehrana, puno povrća i voća, obavezne sportske aktivnosti, surfanje, plivanje i jako malo pušenja za što je glavni razlog cijena cigareta – 150 kuna kutija te zakoni koji ne dopuštaju pušenje nigdje, čak ni ispred restorana i barova, već se id njih morate udaljiti 15 metara kako bi uživali u cigareti.
Tu dolazimo do doručaka koji su nešto savršeno. Doručci u Australiji su jednostavno senzacija pa ni ne čudi kako nema stanovnika koji tamo ne doručkuje. Većinom svi doručkuju van kuće jer postoji milijun malih cool mjesta za doručak. Tijekom cijelog našeg putovanja nismo vidjeli termički obrađeno povrće jer se tamo sve povrće jede sirovo. Za doručak nude toliko opcija da ne znate što odabrati, uglavnom je to kruh od kiselog tijesta na koji ide zgnječeni avocado ili avocado u komadima koji ide i u gotovo sve salate, jaja se jedu gotovo isključivo poširana, a većina uz to jede losos koji se opet jede u brojnim kombinacijama i velikim količinama. Uz takav sendvič može ići i slanina koja je nešto drugačija nego kod nas, nekako više šunkasta. Na sve stavljaju mentu, cvijeće i razne trave. Gotovo sve što je zeleno i što raste, jedu. Salate su također spektakularne jer u njih dodaju toliko toga što mi nikada nebi palo na pamet, sirovi kelj, sirove mahune, sirovi naribani karfiol, menta, poširana jaja, šipak. Svako mjesto koje poslužuje doručak, brunch ili ručak u svojoj ponudi ima i burger, a svaki je burger koji smo probali bio bolji od svih koji postoje u Hrvatskoj. S obzirom na to da nismo oni koji misle da je sve vani bolje, već smo samo realni, pokušali smo shvatiti zašto, ali nismo došli do nekog pametnog zaključka. U burgere gotovo uvijek stavljaju ciklu što ih čini fenomenalnima. Čuli smo priču da ako bez problema jedete burger s ciklom da ste pravi Australci jer to navodno Europljanima ne paše. Australija je poznata po svojim govedima pa je sigurno jedan od razloga za savršene burgere i izuzetno kvalitetno meso.
Ono što je najbolje vezano za ugostiteljstvo i restorane je činjenica da svako mjesto – restoran ili bar ima svoj cool koncept kojeg se drži, ulaganja u prostor nisu niti blizu kao u Hrvatskoj, ali nitko ni ne pati na to, već više ulažu u koncept, priču, branding, stil, zaposlenike i hranu. U dosta restorana tako vise žice i instalacije iz stropova, dosta njih izgleda nedovršeno, kao da su u roch-bau fazi, njeguju neki industrijski stil, Hrvatima se ta ležernost recimo u Zagrebu, sigurno ne bi svidjela. S obzirom na to da u Australiji živi puno Hrvata bilo je zanimljivo čuti i njihove priče o Australiji, kao i priče Australaca o Hrvatima. Ono što smo saznali je da Hrvati u Australiji slove za velike radnike, naravno, imaju problema s određenim pravilima vezano uz vožnju ili pušenje, ali svejedno im je u Australiji fenomenalno jer je Australija zemlja prilika, svi dobro zarađuju i većina ljudi živi sretnim životom.
Tolika pozitivna energija ni ne čudi s obzirom na to da je gospodarstvo u Australiji na jako visokim granama, da je Australsko gospodarstvo drugo najbogatije na svijetu, da nisu doživjeli krizu, i da je vlada izbjegla krizu nekim super cool potezima. Ovdje svi imaju posao i mogu naći posao, dobro zarađuju i puno si toga mogu priuštiti, tako za razliku od Hrvatske, gdje je u krizi nestao srednji stalež, srednji sloj ovdje fenomenalno živi. Mi Hrvati za njih bi rekli da su bogati – servisiraju sve svoje mjesečne obaveze sa svojim plaćama, još uz to putuju, idu po restoranima i mogu si priuštiti dadilju ili vrtić za dijete. Nekretnine su posljednjih godina u Sydneyu narasle na milijunske iznose, tako mala kućica u cool kvartu koja je koštala ispod milijun dolara, nakon 4 godine vrijedi skoro dvostruko. Mnogi su profitirali upravo od svojih nekretnina koje su prodali za duplo veću vrijednost, nego što su ih kupili.
Da ne mislite kako je Australija zemlja bez mane – nije, ali je svakako jako ugodna za život. Veliki problem u Australiji je alkohol, alkohol je uništio starosjedioce Aboridžine čiji organizmi nisu bili naviknuti i upoznati s njime kada su ga Englezi donijeli na područje Australije. Danas, je ono malo Aboridžina što je ostalo u velikoj većini navučeno i ovisno o alkoholu, naravno, ima i dio aboridžinskog stanovništva koji se uspio prilagoditi i postao dio društva. Svi koji smo nekad bili na Hvaru, Dubrovniku i ostalim jadranskim lokacijama koje posjećuju Australci, znamo kako Australci jako puno piju i baš se ružno napiju. Ne mogu reći da smo mi imali takve susrete, ali čuli smo priče. Naime, kvart Kings Cross koji je prepun restorana i u kojem se nalazi veliki broj najboljih restorana u Sydneyu, a nekad se nalazilo i dosta barova, prije nekoliko je godina imao problem s tučnjavama. Kako smo na vratimo restorana koje smo posjećivali uočili natpise “Keep Sydney opet” pitali smo konobare i lokalce o čemu se radi. Naime, vlada je prije nekoliko godina proglasila takozvani “lockout” zakon koji je zabranio ulaske u klubove nakon 23h, tako da gdje ste bili do 23h tamo ste morali ostati do kraja radnog vremena, nije bilo mogućnosti prelaska iz kluba u klub ili pijenja vani pa odlaska u klubove. Razlog za takav potez koji je ubio ono malo noćnog života kojeg je Sydney imao su tučnjave koje su završavale sa smrtnim slučajevima zbog tada popularnog, a meni osobno vrlo idiotskog poteza zvanog “kings punch”. “Kings punch” je udarac s leđa šakom u potiljak odnosno na područje malog mozga, iznad vrata, nakon čega osoba koja je udarena pada i udara glavom u beton.
Prebacujemo se na ljepše teme, Nova godina. Nova godina u Sydneyu je jako popularna i privlači rijeku turista koji dolaze u ovaj grad sa svih strana svijeta kako bi prvi ušli u Novu godinu i uživali u najpopularnijem vatrometu na svijetu. S obzirom na to da nismo nešto posebno ludi za tim danom i ispraćajem, na Staru godinu smo se uputili prema Royal Botanical Gardenu, njihovom botaničkom vrtu koji je atrakcija koju treba vidjeti kada ste u Sydneyu jer smo se baš našli u tom djelu gradu. Ono što nas je tamo dočekalo nisam vidjela nikad u životu – more ljudi, nepregledni redovi i kolone ljudi. Shvatili smo da se doček između ostalog odvija i tamo pa smo brže bolje napustili taj dio grada. Kada smo došli doma, imali smo što za vidjeti – oko Opere, mosta i botaničkog vrta, nalazilo se 1.6 milijuna ljudi koji su od jutra stajali u redu kako bi zauzeli mjesto sa što boljim pogledom na vatromet. Inače, ulazak na većinu ovih lokacija se naplaćuje. Ono što je meni, kao organizatoru događanja bilo posebno zanimljivo je cijeli sustav podrške vatrometu - tisuće volontera, info pultova, zaštitara, tisuće mobilnih wc-a s umivaonicima, tisuće kanti za smeće… Vatromet sam po sebi je dosta bez veze i cijelo to ludilo najbolje pokazuje moć marketinga i PR-a. Sydney vatromet je lijep, kao i svaki malo bolji vatromet, ali nije me oborio s nogu. Trajao je 12 minuta, što je manje od vatrometa na festivalu vatrometa na Bundeku, a ove godine je bio posvećen gay populaciji koja je prošle godine u Australiji dobila pravo na brak.
Australiju je službeno otkrio James Cook 1770. godine kada ju je Velika Britanija prisvojila, australski domoroci Aboridžini su nastanjivali kontinent najmanje 40 000 godina prije dolaska Europljana, a iako su Nizozemci Australiju otkrili 1606., godine 1778. od strane Velike Britanije osnovana je kolonija Novi Južni Wales koja je isprva služila kao kažnjenička kolonija.
Mjesta i atrakcije koje morate obavezno posjetiti nalaze se u posebnom članku OVDJE.
Kada obiđete ovaj nužni turistički dio, počinje pravo uživanje u zemlji “Down under”, prvo je tu glavna i najpoznatija gradska plaza - Bondi Beach. Bondi je meni osobno najdraži dio Sydneya, odličan dio grada koji osim super plaže, ima jako puno cool restorančića, barova, bistroa, mjesta za doručak i dućana. Ovdje su svi mišičavi, osunčani i s dugim plavim kosama. Valovi su na Bondiju nemilosrdni i iako smo mi Hrvati dobri plivači za tamo se trebamo posebno pripremiti jer ovo je nešto na što nismo navikli. U moru nema opuštanja jer morate gledati i voditi računa o valovima, bilo da plivate ili stojite jer vas skupe kao da ste papirić na vjetru. Pliva se između zastava na plaži jer je to dio koji nadgledaju spasioci, osim toga, van tog područje dozvoljeno je surfanje pa ako se, iako je to vaše pravo, oglušite na zabranu plivanja van tog područja, riskirate da vas skupi neki surfer. Surfera ima na stotine i Bondi je ih je prepun, sjede i čekaju val, veslaju rukama i vraćaju se i opet čekaju. U Australiji surfaju svi – od male djece koja se uči na boogie daskama, do žena, djevojaka, staraca. Nema pravila, vidjet ćete 70 godišnjake na daski koji surfaju uz bok 40 godišnjim ženama i 15 godišnjim klincima. Pijesak je na Bondiju kao i u cijeloj Australiji savršen, sitan, najsitniji i ovisno o plaži može biti bijeli, žuti ili crvenkasti. S obzirom na veličinu i jačinu valova i bogati životinjski i biljni svijet pod morem, pijesak je prepun sedimenta školjki i sitnih sjajnih čestica koje se nekako presijavaju na suncu.
U samom Sydneyu ima nekoliko super plaža i svaka je posebna na svoj način, Maroubra Beach, Cogee, Bronti, Tamarama sve do svjevernog Bondija gdje se kupaju domaći jer na tom djelu nema puno turista. Ako se upustite u šetnju između plaža uživat ćete u prekrasnoj prirodi, visokim stijenama i bogatoj flori pa tako recimo možete proći pored zaštićene močvare, ali super skulptura. Šetnice imaju jako puno klupa na koje se možete sjesti i uživati u pogledu na morsko bespuće, a ono što je posebno zanimljivo je da svaka klupa ima svoju priču. One su naime posvećene pokojnima, njihove obitelji plate neku svotu za pločicu i priču, tako možete saznati priče o mladim surferima poginulim na ovim plažama, ali i ljudima koji su doživjeli svoje devedesete godine šetajući po ovim šetnicama.
U proljeće na ovim se šetnicama odvija Sculpture by the Sea, najveća izložba skulptura na otvorenom na svijetu koja privlači veliki broj turista.
Sydney je kao i cijela Australija prepuna nacionalnih parkova i na njih možete naići na svakom uglu, tako se recimo dosta blizu centra nalazi Sydney Harbour National Park koji ima prekrasni Nielson park i odlične intimne plaže koje se nalaze samo nekoliko desetaka metara od nekih od najpopularnijih i najluksuznijih kvartova u Sydneyu – Watson baya, Rose baya i Vaclousea.
Sigurno se pitate što je s morskim psima, mi nismo vidjeli niti jednog i normalno smo se kupali na plažama. Ali dok smo bili u Sydneyu, morski psi su bili na plažama na kojima smo se mi kupali, samo ne u isto vrijeme kada smo mi bili. Iako sve veće gradske plaže u Sydneyu imaju mreže, morski psi često zalutaju na plaže. No s obzirom na to da postoje senzori i helikopteri koji stalno nadlijeću plaže, svi se osjećaju sigurni. Moram priznati da se nitko tamo oko morskih pasa ne uzrujava. Kažu nam da dosta često surferi niti ne izlaze iz mora na prvi alarm već na drugi ili treći. Nama su otkrili tajnu da postoji aplikacija za morske pse koja javlja gdje se pojavio, na kojoj plaži, koje je vrste i koliko ima metara. Najčešće se pojavljuje velika bijela psina te Bull shark, a iznenađujuće svi se manje boje Velikog bijelog jer kako kažu on te samo proba, zagrize, a Bull te rastrga. Kako bilo, napadi na ljude se ne događaju tako često i kada se dogode svi znaju za to, zadnji napad se dogodio prije pet godina kada je Bull napao ronioca marinca dok je čistio brod u luci.
Po Sydneyu smo se vozili njihovim javnim prijevozom, busevima i vlakovima za što smo koristili njihovu tap on/off karticu Opal, naravno uvelike smo koristili i Uber koji je u Sydneyu najnormalnija stvar i svi ga koriste. Uzeli smo i rent-a-car na deset dana pa smo iskusili i čari vožnje po lijevoj strani i moram vam priznat da nije nikakav problem.
Meni osobno najgora stvar cijelog putovanja u Australiju je bio bogati životinjski svijet. Poznato je kako u Australiji živi osam od deset najsmrtonosnijih životinja na svijetu i to nije niti malo simpatično. Lagala bi kada bi rekla da smo se mi s takvim životinjama susreli, ali ove s kojima smo se susreli su mi bile previše. Možemo slobodno reći kako Sydney ima problema sa žoharima, i to nezamislivo velikim žoharima, a postoji i vrsta koja ima krila pa lete tako da se popnu i u stanove u visokim neboderima. Iako bolji kvartovi nemaju problema s ovim nametnicima, noću u kvartovima gdje su restorani, barovi i slično dok hodate ulicom pod se lagano miče. Svatko tko živi u Sydneyu će vam reći da se dosta susreće s njima, ali objašnjavaju kako su oni mali problem jer ti dolaze na prljavo, a ovi veliki eto samo žive posvuda. Osim žohara veličine prsta, šišmiši koji lete iznad Sydneya više podsjećaju na rode nego na ove šišmiše kakve mi poznajemo, lete u jatima i kada ih vidite iznad glave ništa vam nije jasno, jer su toliko ogromni da mislite da su ptice, a opet imaju ta specifična i prepoznatljiva krila. Jedan od omiljenih australskih ljubimaca je i Huntsman – najveći pauk kojeg si možete zamisliti i koji skače pa može i skočiti na vas, ali kažu naši domaćini da je on dobar i da im nije jasno zašto smo ga ubili. Vjerujte mi na riječ, jeza vas hvata kad ga vidite. Nije to sve, u Byron Bayu sam vidjela i štakora, iako me uvjeravaju da ako je bio toliko veliki koliko kažem, da mora da je to bio oposum.
U Sydneyu smo jako dobro jeli i posjetili smo veliki broj vrhunskih restorana, mjesta gdje se najbolje jede u Sydneyu objaviti ću kroz par dana.
Sve u svemu, Australija je obećana zemlja, iako malo daleka, uz let Qatar Airwaysa koji je jako dobro povezan, brz i ugodan, tamo ste u roku par filmova. Moja topla preporuka je da je kad tad posjetite, ostanete što je dulje moguće i uživate, baš kao što sam i ja istinski uživala.
