Ovo postuskršnje, postblagdansko i postpostno vrijeme nagnalo me da razmišljam o kilama duže od jedne minute. Zapravo nikad o njima ne razmišljam, ali zato razmišlja većina ljudi koji nas svojim komentarima pokušavaju uvući u sektu zvanu Kile. Kile su pošast modernog doba. Neki im teže, neki od njih bježe, a rijetki su oni koji su u miru s njima. Mene to posebno kači, obzirom da sam u različitim fazama u životu pripadala različitim kategorijama u Ratu i miru s kilama.
Od kad znam za sebe, bila sam mršava kao grana. Kako i ne bih kad su mi otac, majka i dva brata, a i baka, nevjerojatno mršavi. To je genetika na koju sam ponosna, naravno. Ipak, odrastajući, vrlo brzo postala sam svjesna izgleda i koliko mu se pridaje važnosti u svijetu izvan crtanih filmova, (mršavih) Barbika i okrilja mamine ljubavi. Zato sam vrlo rano, u petom razredu osnovne škole, znala oblačiti tajice ispod tajica, tajice ispod traperica i sl. kako bi moje ultratanašne noge dobile na volumenu. Isto tako, kao djevojčica bila sam prilično nerazvijena, i to negdje do 21. godine kad su mi naglo sise izrasle pa su među mojim bivšim srednjoškolskim kolegama čak kolali tračevi da sam ih dala povećati. Ah, svašta, očigledno nisu znali da strah od igle ubija svaki trag taštine, barem u mom slučaju. No dobro, vratimo se na temu. Tako sam ja, ravna kao daska, u osnovnoj školi često bila pojam za izrugivanje svojih frendova iz razreda. Znaju oni tko su, a isto tako znaju da im ništa ne zamjeram, to je izgleda bio sastavni dio odrastanja, da te netko naziva daskom za surfanje, a istodobno šlata na hodniku za vrijeme malog odmora. Danas znam da su samo htjeli privući moju pažnju. Nisam se nešto posebno žalila, samo bih odmahnula rukom i nastavila brijati po svome, znala sam ja da je gore bilo mojoj tadašnjoj frendici iz kvarta, danas popularnoj Nives Zeljković. I tako, kad bih se mogla vratiti u ranu mladost, opet bih radije izabrala dasku nego sise, jer tek onda od osnovnoškolskih pubertetlija nisi mogao živjeti. Bilo kako bilo, uvijek mršava i visoka, kad sam napunila 17 godina počela sam se baviti manekenstvom. Tamo sam saznala da imam i koju kilu više. Ništa mi tek onda nije bilo jasno. Krenule su razne dijete, prežderavanja, voćni dani pa opet dijete. Začarani krug dječje nesigurnosti i svakodnevnog opsesiranja stajući na vagu da vidim jesam li dobila pola kile ili izgubila. Strašno. Kada sam dobila prvi ozbiljniji posao i odletjela u Indiju s 20 godina, imala sam više kila nego ikad i radila sam više nego ikad. Doba modelinga u Bombayu bilo je potpuno ludilo, reklama za L'Oreal, Bacardi, editorijali, revije, spot za MTV Asia... sve to, ali čak s kojom kilom više prema strogim manekenskim 90-60-90 standardima. Nekontrolirano sam pila i izlazila sa svojim ludim cimericama iz Rusije, one su posebno mršave, valjda zato što piju jebenu Vodku u 7 ujutro kad dođu sa snimanja koje se otegnulo do kasno u noć. Kad sam se vratila iz Indije, u kojoj sam se zadržala skoro pola godine, imala sam svoju "debelu fazu" koju je svaka šuša voljela komentirati. Čak mi je jednom jedna bliska osoba iz obitelji dobacila: "Joj Valjuška, ima tebe, gle kolika su ti leđa, kako ćeš se takva udati?" Moram priznati da me to onda baš pogodilo. Nisam se osjećala debelom, naprotiv, osjećala sam se sexy, ali zbog pritiska okoline, krenula sam opet s nekim dijetama i glupostima. Takva situacija kratko je potrajala, obzirom da je moja "debljina" dolazila iz sasvim druge niše, a to su emocije. Čim sam prestala lokati kao kreten i jesti burek u 6 ujutro (zato me i dan danas Rene Bitorajac zove Burekica) vratila sam se u normalu. Kad bolje pogledam, svaka moja oscilacija u kilaži imala je veze s emocijama. Kad sam u emocionalnoj ravnoteži, izgledam najbolje, niti premršava niti predebela, ali uvijek će biti ljudi koji će svojim nepotrebnim komentarima željeti ispoljiti vlastite frustracije. Osobno smatram da sam ja osoba kojoj se najviše u životu upućuju kritike na račun težine, valjda zato što misle da im nikad neću uzvratiti s obzirom na to da sam fino odgojena. Jebeš to, pukla sam kad sam ušla u tridesete! Jebeno mi na k**** idu ljudi koji misle da mogu u svakom trenutku komentirati kako netko izgleda. Pa zar su kile mjerilo uspjeha? Dajte ljudi molim vas, Isus je uskrsnuo radi nas ljudi i našega spasenja, a vi se u to ime prežderavate tri dana, da bi potom mrtvi 'ladni osuđivali kako je netko debel ili mršav?! Svašta. Fascinira me ekipa koja ne kuži da ih svi kuže, ekipa koja misli da nitko ne kuži frustraciju i jad iza njihovih komentara. Osobno, nikad nikome ne komentiram kile niti sudim ikoga po kilama. Tko sam ja da sudim, a uostalom, znam li ja išta o tom čovjeku, toj ženi i njihovim životima? I tako, meni je jučer opet ista bliska osoba iz obiteljskog okruženja rekla da sam premršava i da moram više jesti, ali već sam nekoliko trenutaka kasnije dokazala kako normalno jedem i da nema mjesta panici. Kad ostanem bez sisa, onda nek se ljudi brinu. Dokle god imam dobru trojku-četvorku, neka pati koga smeta, a ipak sam se i udala, unatoč brojci koju vaga pokazuje.
Ako ikada budem imala kći, a znam da ću imati sina jer svijetu više nedostaje dobrih dečki, odgajat ću je da voli sebe i da od sebe ne bježi. Vrlo rano ću joj otkriti da nesretni ljudi daju nesretne i negativne opaske o svemu i svakome na ovom svijetu, a sretni ljudi daju sretne i konstruktivne kritike. Naučiti ću je da ne bude ovisna o tuđem mišljenju jer joj ono nikada račune neće platiti. Tako je mene moja majka učila, ponovivši mi više puta kad sam znala biti razočarana u ljudski soj: - "Dok ti ne plaća račune, nema te ni pravo kritizirati!".
Poručila bih svim osobama ženskog spola, jer znamo da su žene više na meti nego muškarci na kojima su i pivski trbuh i bore i dlake iz ušiju sexy po društvenom Defaultu, da ne dopuste da ih frustracija 21. stoljeća zarobi. Sve te naslovnice, magazini, Instagram, Photoshop i lažni identitet koji se gradi na vizualnom, nema veze s dušom koju nosite u sebi. Nemojte same sebi stavljati okove na noge, nego udahnite punim plućima i slobodno zakoračite u novi dan. Pasa koji laju uvijek će biti, kila koje idu gore-dolje također, ali sebe i svoj unutarnji duh morate sačuvati. Sebi budite najvažnije, a lajavcima pošaljite ljubav jer njima je ljubav najviše potrebna.
Bon appétit!
