Kako veli Arnie u Terminatoru: "I'll be back" je kod mene nešto malo duže potrajao. No, neću na to sad časiti ni časa. Tu sam opet s vama, ćelavog jezika i puna svježih ideja za diskusiju. Uostalom, svakome tko ima ikakvu kreativnu blokadu predlažem da se preseli u Hrvatsku, s obzirom na to da ovdje ima materijala za inspiraciju stotine romana, filmova, pjesama i ostalih umjetničkih djela.
Evo sad napali Renea Bitorajca zato što je satirički otpjevao stanje u državi. Na stranu to što osobno poznajem čovjeka dugi niz godina, nemam ga potrebe braniti, jer smatram da se satira ne mora opravdavati, a kamoli i braniti. Kad bolje razmislim, u ovoj zemlji bolje je potpuno ignorirati svu dramu i senzacionalizam, posebno onaj igrokaz koji se odvija na društvenim mrežama i u komentarima ispod članaka na portalima. Ima nešto tužno u tim ljudima koji se iživljavaju na poznatim osobama, a trebaš biti mazohist da to konzumiraš i primiš k srcu. Jedni kažu: "Javna je osoba - mora bit spremna na kritiku javnosti.", drugi kažu "Imam pravo na svoje mišljenje!", treći kažu "Ubij sve neistomišljenike!", četvrti kažu tek toliko da nešto kažu itd. Kad bolje razmislim, Internet je toliko postao popularan upravo zato što svaka šuša ima svojih "5 minuta slave". Svaki mrgud se može obratiti bilo kojoj javnoj osobi i reći što ga volja, svatko se zapravo svakome može obratiti istodobno se pozivajući na slobodu govora. Dragi moji, sloboda govora ne znači da možete vrijeđati osobu na nacionalnoj, vjerskoj, ili bilo kojoj drugoj diskriminatornoj osnovi. Netko je rekao nešto što vam se ne sviđa? Ok. Ne sviđa se ni nekome ono što ste možda vi u nekoj raspravi ili na nekom statusu objavili. Daje li to tim ljudima za pravo da govore kakvi ste vi kao osoba? Daje li im to za pravo da propituju vaš karakter pri tome nemajući ni gram informacija niti iskustva o tome kakva ste vi osoba, kakva je pozadina vašeg odrastanja ili okolnosti vašeg sadašnjeg života? You get my point. Koga briga što se vi ne slažete? I ja se ne slažem s vama, so what? Ako već vaš ego ne može izdržati, onda barem izrazite svoje mišljenje na pristojan i konstruktivan način.
Eh, da, to je teško za ego. Ego poznaje samo uvrede, verbalno (a ponekad i fizičko) nasilje, psovke i udarce ispod pojasa. No, imam jednu novost za takve egopatnike (osoba koja pati od vlastitog ega u čijem zatvoru obitava op.a.): svima je vaša igra prozirna. Svakom iole razumnom čovjeku je jasno da ste nesretni, jadni i zatvoreni u vlastitoj koži. Svakome tko je pročitao jednu knjigu o psihologiji je jasno da projicirate svoja unutarnja smeća na osobu koju "kritizirate". Zapravo, ljudi koji vrijeđaju druge ljude toliko su prozirni, jer nam je to ponašanje od nekud poznato. Da, znamo svi otkud nam je to poznato... Susretali smo se s takvim ponašanjem dok smo odrastali. Dok sam bila dijete, uvijek je postojao dio djece čiji ego je već onda bio na maksimumu, ta su djeca uvijek silovito plakala i grčila se u licima, stiskala čeljust i bacala stvari, napadala i tukla drugu djecu, samo zato što nešto nije bilo po njihovom. Drugim riječima, nešto im se nije sviđalo! Kako se svijet usuđuje ponašati drukčije od onoga što je njihov JA, JA i samo JA zamislio?! Takve osobe su bili nasilnici kao klinci (tzv. bullies u SAD-u), a odrasli su u te iste nasilnike, koji, ako se ne mogu obračunati fizičkom silom, koriste silu Interneta da bi ispovraćali rane svog ega na osobu koja nema veze s tim ranama.
Kad govorim o divljini ljudske psihe, ne osuđujem nužno činjenicu kad netko nekada reagira divlje (emotivno) ili neprimjereno nekoj situaciji, ali sve dok su te reakcije na nivou elementarne ljudskosti. Prije nekoliko mjeseci, dobila sam preporuku od svoje profesorice francuskog jezika, čije životno iskustvo izuzetno cijenim i poštujem, da pročitam knjigu "Žene koje trče s vukovima" autorice Clarisse Pinkole Estes. Kao veliki obožavatelj knjiga, posebno onih duhovne literature, odmah sam se bacila u potragu. Nažalost, knjiga je na svim mjestima bila rasprodana. Nakon par tjedana muž i pokćerka su me obradovali s poklonom, a unutra upravo ta knjiga! Osobno vjerujem da nam svemir pošalje ljude, stvari i situacije kad smo za njih spremni, tako je i ta knjiga pronašla mene u pravo vrijeme, i drago mi je da jest! Ta knjiga propituje divlji aspekt ženske psihe (često opisivan u analogiji s vučicama i vučjem životu) i krasno objašnjava, kroz mitološke i arhetipske priče, opstanak i razvoj psihe svake žene. Oduševljena sam s knjigom, došla mi je u pravo vrijeme i zaista uživam u njoj. Ono što želim reći, jest da analogno divljoj ženi koja živi u ženama, postoji i divlji muškarac koji živi u muškarcima. Divlje nipošto ne znači vrijeđanje drugih ljudi na bilo kojoj razini. Dakle, postoji divlje u ljudima bez obzira na spol, to se zove duša ili duh čovjeka. Treba li dozvoliti divljem u nama da izroni? Da. Treba li hraniti svoju divlju prirodu na dnevnoj bazi? Da. Hrana za divlju prirodu znači hrana za dušu, nekome je to odlazak na more, planinarenje, trčanje maratona, vožnja motorom, meditiranje, igra s djecom, boravak u prirodi, samoća, pisanje, slikanje, skladanje, vrtlarenje, razgovor s prijateljima, čitanje knjiga... Ima mnogo duševne hrane, a ona se razlikuje od osobe do osobe, i to je u redu. Ono što nije u redu, jest kad se događaju ovakve situacije u kojima se duh osiromašuje (senzacionalistički i dramatični naslovi ili rasprave), a ego hrani. Ego je ionako debelo timaren od 3 mjeseca naših života, ego su hranili naši roditelji koji su, ako smo imali sreće, radili sve da nas usreće, hranili nas, oblačili, kupovali igračke, vodili u kino, luna park i činili sve da zaključimo kako se svijet vrti oko nas. Istu hranu, a možda i veće porcije, primali smo od baka i djedova, tetki, kumova i prijatelja. Ego je najzaštićenija životinja na svijetu, a paradoksalno se isti taj ego, u većini slučajeva i kod većine ljudi, ponaša kao izgladnjela životinja! Onda napada, reži, uništava i ruši sve pred sobom, bez trunke empatije. To je žalosna istina ove zemlje. Nikakve ideološke ili političke podjele zapravo nisu pravi uzrok problema, već duhovna glad. Duhovna glad pojedinih ljudi koji su opet dopustili da im se pretili ego naždere, ne uviđajući činjenicu da će na kraju pobijediti vuk kojeg hraniš, a svi znamo kako su završavale situacije u kojima je ego pobijedio: smrt, siromaštvo, ratovi, nemiri, ubijanja, osvete itd. Zar je to zaista put kojim Hrvatska treba krenuti? Moj glas je za dušu, moj glas je NE.
Zato podrška satiri, humoru, zabavi, smijehu, zdravom razumu, i kako kažu dječji glasići u pjesmi "Lijepa naša Hrvatska" neka nam bude više cvijeća, manje smeća. Podrška ljudima koji se usude hraniti dušu, a ne ego, podrška državi koja trči s vukovima.
Živjeli.
