Same same, but different

| Lifestyle |

Prijateljstvo

Jutros kad sam skrolala Facebookom nabasala sam na status od moje sedam godina mlađe sestrične Jelene. Prekrasna, puna života, vječno nasmijana djevojčica je odrasla i s nepunih 24 godine otišla raditi i živjeti na četiri mjeseca u Ameriku. U grad koji nikad ne spava, grad gdje svi dolaze ostvariti američki san, već ste pogodili, u jedan jedini New York. To je nešto što je oduvijek sanjala, a san posljednja dva mjeseca živi širom otvorenih očiju. Od kad je otputovala imamo priliku, barem mi koji smo joj dovoljno bliski, čitati svojevrsan dnevnik o njenoj svakodnevici koji u obliku statusa redovito objavljuje. Jelenin entuzijazam, oduševljenost ljudima, načinom života i energijom evocirali su moje zapanjujuće slične uspomene koje su me vratile u 2004. godinu. Deset godina?! Isuse, prošlo je deset godina! Osjećaj je toliko blizu da mu mogu osjetiti miris, okus, osjet i atmoferu.

Indijke
Indijke

Dakle, u siječnju 2004. sam otputovala u Indiju, točnije u grad Mumbai (koji zapadnjaci vole nazivati Bombay iako se taj naziv prestao koristiti 1995. godine). Grad od skoro 13 milijuna stanovnika, postotak vlage u zraku valjda 80%, temperature ne idu ispod 40 stupnjeva, siromaštvo i bogatstvo se na jedan otužan, ali opet fascinantan način isprepliću i hrpa, I mean, HRPA Indijaca koji su nasmiješeni i pjevaju na svakom koraku. Posebno oduševljenje iskazuju kad ugledaju osobu svijetle puti (di ćeš svijetlije od mene?!). Budući da sam došla u sklopu manekenskog angažmana preko svoje tadašnje agencije, tijekom boravka tamo događale su se razne promjene mog imidža, ali najviše ludosti i obožavanja sam doživjela kad sam snimila za ugledni časopis L'Officiel editorial za L'Oreal za čije potrebe su mi obojali kosu u plavo. Kad bi me ugledali na cesti zavladalo bi potpuno ludilo, kao na ulicama Hrvatske kad nogometna repka pobjeđuje. Hm (?). Ista situacija je vladala poslije revija, slikali bi se sa mnom, tražili autogram, vikali "Ju a muvi star!". Lako se čovjek može zanijeti, ali iako sam imala tek 20 godina, nekako sam na nogama preživjela svojih 15 minuta slave. Ipak, bila sam oduševljena. Nisam vikala ni za kim na ulici niti tražila autograme, ali sam upijala slobodu koju sam tamo osjetila. Naravno da postoji i druga strana medalje, postoji rasizam, spolna diskriminacija i zlostavljanje (posebice žena u Indiji) i još puno problema u smislu razvijenosti društva, ali opet osjeća se šarenilo ljudskog roda obzirom da se tamo nalazi masa turista poput mene. Mnoštvo Amerikanaca, Azijata, Afrikanaca i Europljana u Mumbaiu se kreću što zbog poslovnih, što zbog privatnih razloga, i tamo sam pronašla taj koktel Cosmoplitan koji je tako popularan u seriji Seks i grad

Unatoč siromaštvu i klasnim razlikama kojima ondje možeš svjedočiti, osjeća se sloboda duha - kozmopolitizam. To je nevidljiva energija, nevidljiva spona između ljudi koji su potpuno različiti, imaju različite običaje, obiteljske tradicije i kulturne vrijednosti, a opet jedni drugima daju da budu. Sviđalo mi se što sam tamo samo mogla biti i to je bilo okej. Dok sam tamo živjela imala sam četiri, pet cimerica; Nizozemka koja je pušila travu kad je bila pod stresom, dvije Ruskinje i jedna Ukrajinka koje bi ujutro u 7 sati pile vodku dok bih ja radila jogu, Slovenka koja je bila luda za hrvatskim serijama i Njujorčanka koja je bila hodajuća pozitivna energija. Sve smo jedna drugu prihvaćale, upoznavale međusobne različitosti i prihvaćale ih. Jedan Srbin kojeg sam upoznala u Indiji prepričavao mi je kako na Tajlandu ekipa na placu prodaje različite stvari pod opaskom "Same same but different."; ma sve što nisu znali na engleskom definirati pojašnjavali su tom opaskom. To mi se svidjelo, svi smo isti, isti, a različiti. U Hrvatskoj toga nema. Ovdje, čini mi se i više nego prije, vlada atmosfera prisilne jednakosti. Svi bi trebali isto misliti, isto izgledati, isto zarađivati, i naravno biti isto nesretni. Kolektivni duh naše zemlje je nesretan i vuče te dolje sa sobom. Ah, well, barem to pokušava u obliku nepresušnih komentara koje možemo čuti u svojoj okolini. Od kad znam za sebe osjetljiva sam na malograđanštinu. Ne znam kako se službeno definira taj pojam, lijena sam ići guglati, ali za mene je malograđanština svaka osuda nečega što ne poznajemo i nekoga koga nismo upoznali. Tako primjerice, od malena slušam kritike kako se to oblačim, kakve sam to boje spojila, jesam li ja izbjeglica, kako to govorim, kakav mi je to naglasak, kakve sam to tenisice obukla, zašto nosim žute marte, zašto sada nosim crvene marte, zašto ubacujem engleski u hrvatski govor, kakvu to glazbu slušam, zašto sam se ošišala na kratko, zašto su mi noge mršave, zašto sam tako bijela, uh, mogla bih ovako nabrajati do beskonačnosti. Moj odgovor svim tim ljudima i svim tim (glupim) malograđanskim pitanjima bio je i ostat će: NE TIČE TE SE, ZATO ŠTO SE TO MENI SVIĐA I ZATO ŠTO SAM TO JA. Ako ti se ne sviđa, furaj dalje, široko ti polje. Ionako ono što nam se ne sviđa na drugima zapravo upravo nama nedostaje odnosno prepoznajemo svoje mane u drugim ljudima. Ljudi su ljudima zrcala, a stalno to zaboravljaju i pokušavaju biti jedni iznad drugih i nametati svoje okvire, svoje granice i svoje kutije. Užasno sam osjetljiva na ograničavanje bilo kakvih sloboda jer mi je očito duh došao iz divljine i duboko u sebi sam to oduvijek osjećala, a u svojim dvadesetima sam to i osvijestila. Zato toliko puta i ponavljam kako je pravo čudo da sam se udala obzirom na nemiran duh i potpuno odbacivanje svakog ograničenja i odgovornosti. Odgovorna sam ja, da se razumijemo, nekad i previše, ali imam iskonski strah od odgovornosti koji sam udajom pobijedila. Do nekog novog izazova. :)) Mama mi je znala reći: "Joj kćeri otkud tebi taj kozmopolitski duh, još ćeš mi dovesti crnca u kuću.". Na njezinu sreću, dovela sam im bijelca, i to skoro albina jebateled, iz Vinkovaca, ali znam da bi ga oni jednako voljeli i poštivali i da je crn kao ugarak, jer me vole i znaju kakva sam i to poštuju. Zato i ja njih volim, jer nisu ni svjesni da su odgojivši jednu djevojku slobodnog duha i otvorenog uma, pokazali da i u njima tinja tračak kozmopolitskog.

Htjela sam reći, šetajući vas malo svojim uspomenama, kako sam sretna što je još netko u mojoj obitelji osjetio kozmopolitski duh koji velike sredine imaju. Ne treba to biti Amerika, Indija ili Australija, dovoljno je da je to mjesto središte gdje se spajaju različiti ljudi i kulture koje ostvaruju suživot. Oni su shvatili da smo mi svi ljudi, krvavi ispod kože, bez obzira na boju, kulturu, običaje, vjeru ili ime koje nosimo. Oni su shvatili da je važnije biti nego imati. Zato se nadam da će Jelena širiti taj duh kad se vrati u našu duhom bolesnu zemlju kojoj to treba poput zraka. Svima nam treba da dublje prodišemo i oslobodimo se okova, predrasuda i nevidljivog glasa superiornosti - ega. Ah, to je sad već druga priča, za ego ovaj put nemam toliko mjesta na ekranu.

Same, same but different od srca vam želim!