Ulogiram se i skužim da nisam objavila kolumnu od 24.10. prošle godine! Nemam izgovora, niti se želim opravdavati, ali se nadam da ste se barem dobro odmorili, jer ja baš jesam. U duhu nove godine i novih početaka želim vam dati novi poticaj, ohrabrenje, a danas je to nešto jako jednostavno, a istovremeno i jako teško i zahtjevno: voljeti svoje tijelo.
Svi smo, i to ne našom zaslugom, dobili na dar život. Bili vi ateisti, agnostici, ili pak vjernici, manje je važno, činjenica ostaje da se vaš duh utjelovio, da tako kažemo. Svaka osoba je sama po sebi jedinstvena, priroda nam je negdje dala, negdje uzela, a u ljudskoj ćudi je da bude u svakom slučaju nezadovoljna (recimo nedavnim izborom nove predsjednice). Međutim, osjećaji se brzo promjene kad nam stvari, koje najviše uzimamo zdravo za gotovo, odjednom prestanu biti dostupne. Primjerice, teška prometna nesreća nam oduzme privilegiju zdravih nogu, pa shvatimo kako je život bio lak i fuidan kad smo mogli najnormalnije ustati iz kreveta, otići u kupaonu, otuširati se, obući, napraviti doručak, hodati na posao, družiti se s prijateljima, trčati maraton, voziti bicikl ili se utrkivati sa svojom djecom. Ili recimo, lijepa je žena stalno tražila mane na svojem licu, smetala ju je svaka borica koju bi pronašla, a onda joj je igrom slučaja lice stradalo u požaru i ružne opekotine su prekrile veliku površinu glave i lica. Ta će žena, složit ćete se, liti gorke suze za licem iz prošlosti koje nije znala dovoljno cijeniti. Ovo su možda bizarni i pomalno ektremni primjeri, ali nisam daleko od istine.
Dobiti život i tijelo na dar nezamjenjiv je i neprocjenjiv blagoslov. Biti u mogućnosti svaki dan disati punim plućima, živjeti svoju rutinu, doživljavati osjet mirisa, okusa, dodira, čuti, vidjeti, biti i voljeti - to je privilegija, a kad te darove svojim crnim mislima i kritikama obezvređujemo kao da šaljemo svemiru (Bogu, Višoj inteligenciji ili Alienima ako hoćete) poruku da ih dovoljno ne cijenimo pa da nam očigledno onda ni ne trebaju. Nije ni čudo da će nam se u nekom trenutku života nešto od toga oduzeti kako bismo naučili lekciju. Ljudska vrsta u svojoj suštini žeđa za šokovima, voli biti potresena, zastrašena, iznenađena, unižena, zato su primjerice hororci i filmovi katastrofe jedni od najprofitabilnijih žanrova na svijetu. Na podsvjesnoj razini ljudi žele biti zakinuti, stoga se nerijetko ne čudim nesrećama, nezgodama i bolestima koje zapadnu određene pojedince, jer je iz aviona bilo vidljivo da se u nekom segmentu svojeg života ponašaju nezahvalno.
Zahvalnost je najmoćnije oružje na svijetu, biti zahvalan je prvi i najvažniji alat u provođenju "postupka" voljenja vlastitog tijela. Iskreno, nije mi uopće jasno zašto se isprogramiramo (i to u vrlo ranoj dobi) da ne volimo sebe niti svoje tijelo. Primjetila sam da sve počinje tamo negdje kad navršimo 4 ili 5 godina. Postajemo svjesni svijeta i sebe i prvo što krenemo odbacivati (osim roditelja odnosno autoriteta) jest vlastito ime. Nisam još upoznala dijete koje je izjavilo da voli svoje ime! To je zabrinjavajuće, ali i očekivano ponašanje... Za koju godinu, uz silne časopise, portale i internete (kako kaže moja baka) uz neizostavni pritisak okoline i vršnjaka, koji su pak instruirani tim istim utjecajima čime se zatvara začarani krug prisile i programiranja svijesti, dijete će početi mrziti sebe i svoje tijelo. Posebice djevojčice, a nisu ni dječaci neki ogledni primjerak ljubavi prema samima sebi. Taj se krug mora, pardon, treba prekinuti.
Stoga, u ovoj godini vam svima želim da otvorite oči prema ljepotama koje vas okružuju. To ne moraju biti velike stvari, nisu svi ljudi predodređeni za velike uspjehe i pothvate, iako bih voljela da se u budućnosti dizajnira prvi leteći automobil koji će se zvati No1Vakica. E to bi bio hit! Potukla bih Teslu s prvom serijom! Ah... :) Uživajte u cvrkutu ptica, šetnji s dragim osobama ili kućnim ljubimcem, u dobrom obroku i još boljem društvu i piću, plesu, tjelovježbi, filmovima, knjizi, glazbi, djeci, igri, ljubavi, seksu... Na ovom svijetu ima toliko stvari u kojima imate čast uživati, pri čemu je poželjno da se ponekad i zahvalite, jer zapamtite, sve to dobijate na temelju aposlutno nikakve, ama baš nikakve zasluge.
Ako vam ni ovo ne pomaže da probudite zahvalnost u svom životu, predlažem da pogledate film "HER" i sve će sjesti na svoje mjesto. Ne, nije horor niti film katastrofe. Katastrofa ha?
P.s. Bila sam jako vezana za svoj prvi automobil koji sam samostalno kupila, a prošle godine kad sam ga prodala (bilo je stvarno suludo da imamo tri automobila, a nijedan ne nosi ime No1Vakica?!) često sam na cesti znala baciti oko na sve automobile koji bi me podsjećali na mojeg. I vidjela sam ga! Neki dan sam vozila pesekicu kod veterinara i vidjela sam baš mog Yarisa, moje rege! Bila sam tako sretna da sam vikala "Živ je, moj autek je živ! On i dalje živiiiii!". Eto primjera kako čovjeka male pizdarije vesele. Želim i vama to od srca, da volite sebe i svoje tijelo te da tu ljubav i znanje prenesete na svoju djecu. Na kraju krajeva, vi nemate dušu, vi jeste duša, vi imate tijelo. Cijenite to.
