"Baš su mi dobro sjele te famozne 30-te. Prvo, udala sam se. To nije nitko od mene očekivao. Drugo, tek sad shvaćam poantu življenja koju moram podijeliti s onima koje zanima. Naime, cijeli život odgajaju nas roditelj pa tete u vrtiću, potom učitelji, profesori, mentori, prijatelji, a na kraju i politika i mediji i to nas odgajaju kao da su se svi u glas dogovorili, pod jednom zajedničkom krilaticom: MORAŠ. Moraš jesti da bi narasla i bila jaka, moraš slušat roditelje da bi dobila čokoladu i gledala crtić, moraš ići u vrtić jer se tamo uči kako biti dobra, poslušna i poštena mala osoba, moraš u osnovnu školu kako bi imala osnovno znanje o svijetu, društvu i postanku svega što postoji, moraš u srednju školu da bi mogla raditi i imati kakvo takvo zanimanje koje će ti donijeti novce, moraš na faks jer više nitko ne zapošljava ako nemaš VSS, a i veća je plaća, moraš ići na određeni faks jer se upravo takva zanimanja sada traže (nema veze što te to ne zanima), moraš biti uvijek svima na raspolaganju jer inače nisi dobra osoba ni dobra prijateljica, moraš biti mršava da bi bila zgodna i lijepa, moraš plaćati porez jer je opravdan i nužan za ovu krasnu državu za koju su naši dragi morali dati svoj život, moraš imat dečka jer nešto ne valja s tobom ako ga nemaš, moraš se udat i rodit barem dvoje djece do tridesete inače ti jajašca budu stara i neupotrebljiva, moraš zaboravit na karijeru kad rodiš jer te dijete treba itd. Mogla bih ovako nabrajati do beskonačnosti, ali neću. Zašto? Zato što sam živjela u tim nabrajanjima pa evo 30 godina i više ne želim. Zašto? Zato što sam shvatila da to nije smisao mog života. Ja ne moram ništa. Prvi put u životu sam shvatila da jedino što ja moram i što dugujem jest da dugujem samoj sebi pažnju, vrijeme i brigu. Nitko nas ne uči da se o sebi trebamo brinuti, da nismo samo sredstvo za postizanje tuđih ciljeva i ostvarivanje tuđih očekivanja. S tridesetim godinama došla sam ja na red, kao nikada prije i shvatila da ne moram biti ničiji rob pa ni rob same sebe i krivih uvjerenja. Apsolutno ne moram non-stop raditi i cijeli život provesti na poslu koji ne volim samo zato što se plaća, apsolutno je u redu posvetiti se sebi, svom unutarnjem svijetu, duhovnosti, ljepoti koja me svakodnevno okružuje, a koju ne primjećujem jer sam prezauzeta s milijun sastanaka i obveza koje sam si sama nametnula kao okove. Shvatila sam da je smisao života voljeti sebe i voljeti ono što radiš pa će i iz te ljubavi doći sredstva za život, treba samo imati malo više vjere u Boga i u sebe. Predugo vremena pretpostavila sam sve prije same sebe i zdravlje mi je sada tu nebrigu vratilo. Stres mi je pojeo sve slobodno vrijeme, svu snagu i životni elan. Jednom sam morala reći dosta, a to sam spoznala eto s tri banke da sam potpuni radoholičar i da mi je sve važnije od onog što zaista želim i volim raditi sa svojim životom, ali bih si uvijek do sada nametala osjećaj krivnje. Sada želim reći zbogom krivnjo, dobar dan živote, ne moram ja ništa. Hvala vam tridesete, izgledate mi tako dobre, zrele i obećavajuće!"
Ovo je bio moj status koji sam u trenutku inspiracije, ili bolje rečeno spoznaje, objavila prošli tjedan na svom Facebook profilu. Oni koji me iole poznaju, a takvih koji si to utvaraju ima jako puno, znaju da stalno neki vrag piskaram. Oni koji me malo bolje poznaju, tih zaista nema puno (ma koliko neki htjeli dokazati suprotno), znaju koliko volim piskarati. Znaju i to da drugi mogu upoznati moje pravo lice kroz riječi koje sipam kroz tipkovnicu ravno do njihovih srca. Iz jednog od tih krugova rodila se ideja o kolumni, urednička ekipa Wall.hr-a je pročitala status, odmah se navukla i predložila suradnju. Ista ekipa već je ljetos pisala o mojoj prvoj knjizi "Kako preživjeti prekid, a da se ne preselite u septičku jamu", a nisam ni sanjala da ću već sljedeće godine postati njihova ponosna kolumnistica.
U svom životu trenutno obavljam nekoliko različitih poslova, pa kad me netko pita čime se bavim, moj automatski odgovor glasi: - Otkud da krenem? - pa nastavim objašnjavati: - Čuj, imam svoju udrugu za mlade kaj sam pokrenula prije četiri godine, raspisujem projekte koje potom apliciram na razne lokalne, državne natječaje ali i natječaje EU fondova. Voditeljica sam tih projekata, provodim ih od A do Ž uz pomoć suradnika i volontera, uz to sam producentica svih spotova koji su ikad snimljeni u sklopu udruge, pišem članke na službenoj stranici udruge, moderator sam debata u sklopu projekata, pišem sinopsise za debate, članica sam Nacionalnog odbora pri Ministarstvu socijalne politike i mladih za provedbu kampanje Dislajkam mržnju - NE govoru mržnje na internetu, organiziram koncerte i evente, pišem sinopsise za koncerte i evente, imam svoju firmu za produkciju i promociju, pišem PR članke, napisala sam knjigu o muško-ženskim odnosima, izdala sam je u vlastitom aranžmanu preko svoje firme, pišem tekstove za pjesme mog muža i tako dalje, i tako još dalje. Pišući sve ovo, shvatila sam da bi moj univerzalni odgovor svima trebao biti: PIŠEM i ostale nuspojave koje manje-više (ne) volim.
I eto mene kod vas sada. Radim upravo ono što volim, volim što pišem, volim vas na Wall.hr-u. Od mog virtualnog pera možete očekivati samo iskrene tekstove, bez cenzura i kalkulacija, jer kad nešto radiš iz ljubavi, ne može biti nikako drukčije nego onakvo kakvo jest. Od društvenih i popularnih tema pa do pitanja oko kojih se uvijek koplja lome, a sve u cilju slavljenja života, žena, muškaraca, ljubavi, posla, hobija i svega onoga što našu svakodnevicu čini pitkom, raznolikom i vrijednom moderne tinte na ekranima.
P.S. Skoro zaboravih; ako se među vama nađe poneki stari fan koji je prije sedam godina čitao moj, u ono vrijeme vrlo posjećeni blog, kucka_wannabe, imam poruku: kučka je odrasla! Jednako je iskrena, ali mudrija i beskompromisno svoja, što u prijevodu znači - i dalje plazim jezičinu i kad treba i kad ne treba and I aint't even sorry!
Puse.
