Izvana često projiciramo sliku stabilnih i uspješnih ljudi, ali iznutra smo smo anksiozni, zabrinuti i iscrpljen od održavanja nastupa kako bi dobili potvrdu valjanosti u društvu.
Takvo ponašanje još nazivamo i sindromom patke, u kojem se čini da patka mirno klizi preko vode, dok se ispod površine nalazi potpuno drugačiju sliku.
Metaforički patka mahnito vesla svojim malenim nogama dok pokušava ostati na vodi i držati korak s njom.
U stvarnom životu to se prenosi na gledanje svih ostalih kako se bez napora kreću kroz život, postižući napredak u karijeri i društvu dok istovremeno izgledaju fenomenalno, a vi pokušavate držati korak s njima misleći da oni u svojim životima nemaju nikakvih problema i dok vam se sve to čini još gorim zbog vlastitih problema.
Ljudi koji izvana imaju savršen život često su duboko nesretni, ali im je previše neugodno govoriti o tome što se, zapravo, događa jer strahuju da će se mišljenje drugih o njima zauvijek promijeniti na gore.
Takvi ljudi ispod svoje, naizgled savršene, površine gore od želje da nekome kažu svoje probleme i nađu rješenje, a grozničavi napor da se održi izgled sreće čini situaciju još gorom.
Istraživanja su pokazala da sustavno precjenjujemo koliko su drugi sretni. To je zato što druge ljude vidimo samo u društvenim okruženjima ili u pažljivo kreiranim svjetovima na društvenim mrežama gdje privatni, emotivni, život nije zapažen.
Nitko od nas, zapravo, nema pojma kakav je tuđi život uistinu. Kao rezultat toga, naša percepcija tuđeg života temelji se na iluziji, a posljedice iluzije su stvarne. Iznošenje pretpostavki o tuđoj sreći potiče nas na skrivanje vlastitih negativnih emocionalnih iskustava, što dovodi do osjećaja usamljenosti, nesretnosti i manje zadovoljstva životom općenito.
Zato nikada ne bismo trebali suditi sebe na temelju slike koju imamo o drugima. Ako se vratimo na pačji sindrom, to možemo protumačiti slikom kako patka mirno plovi površinom vode dok ispod radi sve što je u njezinoj mogućnosti da se održi na površini.
