Vanja Horvat: Leptirići koji nam dušu okupiraju

| Lifestyle |

U galopu s Vanjom Horvat

Vanja Horvat, diplomirana je stomatologinja, uspješna poduzetnica, te majka dvoje djece. Vanja obožava životinje, pogotovo konje, i može se u kratko opisati kao žena koja voli život.

Ukoliko vi volite njene kolumne, na ovom linku pronaći ćete sve do sada objavljene na Wall.hr-u.

Isplati se kliknuti!

Ljubav
Ljubav

I opet se vraćamo na mjesto s kojeg sve kreće i koje sve pokreće….
Ljubav.
U svijetu u kojem se trenutno svaki drugi brak raspada, u vrijeme kada je iščezao svaki osjećaj respekta, morala, je li moguće opustiti se i prepustiti leptirićima da nam uzburkaju srce, dušu, krv... Je li moguće pronaći srodnu dušu, ludu, djetinjastu, iskrenu... lišenu svih predrasuda, pitanja i dilema?
Smijemo li se uopće veseliti sreći? Jer osvrnemo li se oko sebe, sveprisutna je samo mržnja, interes, prividnost i površnost.
Istina, godine nose mudrost, iskustvo, proživljene scene i dileme. S vremenom manje griješimo, selektiramo i postajemo vrlo oprezni da ne kažem izbirljivi, odrešiti i nepristupačni.
Naravno takvo razmišljanje nemamo s 20 godina, niti čak s 30... Tada na ljubav gledamo posve drugačije...
Pokušavamo od partnera stvoriti ono što se uklapa u našu sliku i percepciju muškarca bolje reći muškića, ali i mi žene smo spremne na svaki kompromis bez puno razmišljanja ne bi li udovoljile voljenoj osobi. Olako dozvoljavamo da nam se nameću želje i prohtjevi misleći da time iskazujemo samo i jedino ljubav. No to su pogreške koje se u konačnici najčešće plaćaju razvodom, odvajanjem, jer svatko na kraju treba svoj mir, svoju slobodu, a najmanje trebamo ljubomorne ispade ili frustracije koje proizlaze iz nesigurnosti ili koje su uzrokom nekih ranijih trauma...
Odgoj je temelj koji nas usmjerava i vodi u životu u svemu pa tako velike razlike u toj životnoj bazi određuju naše daljnje životne smjerove, ne možda u 20-im godinama, ali već u 30-im zasigurno.
Tek kada životno sazrijemo u ostvarene osobe, zadovoljne same sobom, koje su u sebi pronašle mir i ravnotežu, tek tada postajemo spremni u svoju blizinu pustiti osobu koja to zaslužuje. Ali ne tražeći pri tome da nam se netko prilagođava, nego dapače, da uživamo u svakom trenutku i u svim različitostima.

Ima li ljepšeg osjećaja od najezde leptirića svih nijansi i boja? Ima li ljepšeg osjećaja od jutarnjeg buđenja s osmijehom na licu, mislima koje su okupirane samo ljubavlju?
Kako odjednom sve postane drugačije...
Srce postane hrabrije, zvijezde postaju sjajnije...

Sudbina spaja onda kada se najmanje nadamo... Sudbina se uvijek nekako potrudi da dobijemo ono sto nam pripada. Kad tad. Osobu koju prepoznamo bez puno riječi, bez puno pitanja, bez imalo traganja.
Osnovni preduvjet da budemo sretni s bićem koje volimo je ljubav prema sebi samome. Tek kad smo potpuni i ispunjeni sami, možemo se otvoriti i prepustiti drugome. Naravno, pritom čuvajući naš unutarnji mir i životnu ravnotežu pa iako to bilo toliko jako da i leptirići izgube svaki razum... Izgleda da trebaju proći dani i godine, oluje i vjetrovi, izgleda da je trnovit put do istinske sreće i ljubavi.

Lijepo je biti zaljubljen i imati leptiriće, još ljepše je voljeti, no bitno je nikad ne zaboraviti da volimo i poštujemo sami sebe jer tek tada možemo dati voljenoj osobi ono istinski iz nas te pri tome pustiti leptiriće da se bezbrižno igraju našim mislima, dušom i srcem jer upravo oni nas čine djetinjasto sretnim.

Ma leptirići su doista posebni... teško, jako teško ih je pronaći i vrlo, vrlo su rijetki, a i životni vijek im je kratak. Kad slete na našu dušu treba se jednostavno prepustiti i uživati...

Leptirići
Leptirići