Pitanjem odabira fakulteta i mjesta studiranja moja kćer Nina i ja bavimo se zadnjih godinu dana. Velika i teška odluka koja se donosi samo jednom u životu ne smije biti ishitreno i nepromišljeno donesena jer trajno obilježava budućnost mlade osobe.
Vrlo često kao u svemu, tako i u odabiru zanimanja svi mi pogriješimo i tu grešku cijeli život nosimo sa sobom jer nije lako donositi velike odluke sa samo 18 godina i vrlo malo životnog iskustva.
Studirati kod nas ili u inozemstvu? Koje su prednosti i nedostaci takve odluke? Sve su to pitanja koja su nam se nametala svih tih mjeseci. I ne samo nama jer godišnje u prosjeku čak oko 7.000 studenata odluči studirati van naših granica što je natprosječna stopa odlazne studentske mobilnosti. Nevjerojatne mogućnosti te fenomenalni uvjeti niza inozemnih fakulteta motivirali su ne samo moju kćer nego još puno mladih ljudi koji su svoju domovinu i materinji jezik zamijenili životom van granica te se odlučili studirati i polagati ispite na stranom jeziku što naravno nije nimalo jednostavno.
Prilika da se steknu novi prijatelji, da se nauči puno o kulturi druge zemlje te da se dobije jedna internacionalna dimenzija privukla je i moju Ninu da studira u Milanu. Veliki korak za nju jer odlazak donosi osamostaljivanje i napuštanje roditeljskog doma gdje je sve bilo vrlo jednostavno i organizirano. Roditelji su uvijek potegnuli kada je zatrebalo, ali isto tako to je velika odluka za nas, da Nini omogućimo korak u svijet i pustimo je da se samostalno integrira u novu sredinu, novo društvo i novu kulturu.
Razmatrajući sve pozitivne i negativne strane zaključili smo da prije svega treba imati na umu mogućnosti koje se pružaju prilikom završetka inozemnih fakulteta. Većina studenata prilikom zadnje godine već ugovara poslove i usmjerava se na posao koji ga očekuje nakon završetka studiranja, dok kod nas na žalost nekolicina studentata nakon završenih godina studiranja provede kucajući od vrata do vrata nebi li radili bilo što u potrazi za svojim kruhom i preživljavanjem. Najžalosnija činjenica je da ljudi kod nas završavaju izuzetno teške fakultete, muče se godinama i trude steći što bolje znanje, a onda se nađu s diplomon u ruci i pitanjem kuda dalje? Zaposlenje je u našoj državi lutrija, pogotovo ako nemaš određene veze u višim slojevima društva koji, kako to kod nas biva, mogu zaposliti i svoju mamu koja niti nezna kako izgleda zgrada fakulteta.
Ja sam Stomatološki fakultet završila u Zagrebu pa sam imala prilike usporediti uvjete studiranja istog fakulteta u Njemačkoj. Na žalost svih nas mi smo još daleko po mogućnostima pružanja studentima, ne samo znanja nego i uvjeta studiranja, tehnika kojima se služe profesori i studenti koje mislim da mi u Hrvatskoj još dugo nećemo imati. Naravno da moramo spomenuti da veliku stavku kod odluke o studiranju u inozemstvu ima i financijska uloga koju nikako ne možemo zanemariti jer to je danas zaista veliki problem svih nas.
Zbog navedenih prednosti logičan je bijeg naših mladih ljudi, svjesni su svega što im to donosi, mada mislim da je i motiv barem kod mog djeteta u tako jakoj internacionalnoj konkurenciji za uspjehom neuporedivo veći, kao i želja da se dokaže sebi i svojim roditeljima puno veća od one koju ima doma. Fakultet grafičkog dizajna u Milanu, NABA koji pohađa moja kćer je izuzetno cijenjen i fenomenalno organiziran te pruža obrazovanje s kojim nakon završetka trogodišnjeg programa mladi ljudi mogu birati zaposlenje gdje god da krenu.
Iako je za mene Ninina odluka bila fenomenalna i u potpunosti sam je podržala, dan kada sam saznala da je primljena nije bio nimalo lak... Sreća radi nje bila je beskrajna, ali i tuga i praznina koja me ispunila ogromna jer znam da nam to nosi razdvojenost. Izuzetno sam sretna što smo joj imali priliku omogućiti jedan veliki iskorak u budućnost i nadam se da ce ona kao i svi drugi studenti koji su se odlučili studirati u inozemstvu znati prepoznati sve te prednosti i iskoristiti ih u najboljem mogućem smjeru.
Znam da sam ispravno postupila, znam da sam je podržala, znam da je to za njezino dobro... ali isto tako znam da sam ja samo mama kojoj fali njezino dijete...
