Nema ni mjesec dana kako se Zagrebom prolomila vijest da je Saloon ponovno otvorio svoja vrata. Informacije o tom događaju kretale su se od onoga da je Maro samo malo odškrinuo vrata kako bi proluftao ili, štajaznam, ostavio kišobran koji mu više nije trebao, pa sve do toga da je Suki ponovno na parkingu i da se na Tuškancu, kućni broj 1, već na veliko tulumari.
1. Dobro, Maro, što se događa u Saloonu? Jeli istina da je nedavno bio održan prvi party nakon zatvaranja ili si samo ostavljao kišobran u klubu, a netko izmislio cijelu tu priču u koju smo svi vrlo rado povjerovali?
Nakon što smo po pravomoćnoj presudi vraćeni u posjed Saloona trebalo je utvrditi visinu nastale štete, a za što smo angažirali sudskog vještaka - procjenitelja. Taj proces je trajao par mjeseci i tek nakon toga krenuli smo sa čišćenjem i uređivanjem prostora koji je bio neprepoznatljiv. Kada smo to obavili 1.10.2016 imali smo prvi event 'TOČNO U PODNE ISPRED SALOONA - ZA DOBRA STARA VREMENA' i postavljanje spomen ploče toj legendarnoj pjesmi nastaloj upravo na našem šanku. To je bio prvi dnevni event, a prvi večernji bio je multimedijalni performans umjetnice Mirte Pejić...Nakon toga došao sam na ideju da osposobim jedan od šankova u klubu za privatne partye i evente kako se Saloon ne bi zaboravio, ali i da opet živne priča s Tuškanca.Bio je to velik posao. Trebalo je sve očistiti od šute i uništenih stvari. Riješiti se prašine, oprati podove i 20 puta sklepati šank. Zakucati stare fotografije sa zabava u Saloonu koje su nam njihovi autori poklonili, postaviti rasvjetu i zvučnike koje nam je posudio dobar prijatelj. Bilo je tu itekako puno posla kako bi sve to ponovno profunkcioniralo za druženje s dragim ljudima koji vole Saloon...I, tako je prošli tjedan - evo vam jedna mala ekskluziva za Wall.hr - u Saloonu održan prvi veliki party nakon onog ilegalnog zatvaranja. U organizaciji popularne Facebook grupe "80e u Zagrebu", napravili smo veliki tulum pod parolom: Povratak u osamdesete - zlatne godine Saloona!Bilo je fantastično!
Sigurno će u budućnosti biti jos partya u Saloonu. Vratili smo se! Oni će, međutim, biti isključivo u privatnim aranžmanima, tj. u organizaciji onih koji Saloon unajme za neka događanja poput rođendana, proslave momačke večeri, team builldinga firmi itd...
Na monografiji se radi punom parom, ali nažalost kasnimo jer nam je urednik Damir Jirasek završio u bolnici. Tu smo izgubili nešto više od tri mjeseca... Velik je to i obiman posao. Između 10.000 fotografija treba izabrati one naj, naj, najbolje i da se, pri tome, nitko ne izostavi ili naljuti. Treba ih sortirati po desetljećima i popratiti ih prikladnim tekstovima i pričama gostiju, kumova, zaposlenika i pjevača.To će svakako biti jedan fenomenalnan povijesni presjek zabrebačkog noćnog života i veoma je žalosno da Ured za kulturu Grada Zagreba odbija financijski podržati takav značajan projekt.No, ima i onih koji su to prepoznali kao izvrstan i značajan projekt te nam pomažu, ali opet ima i nekih bivših suradnika koji su nas odbili...Mi ćemo se ipak, bez obzira na sve, potruditi da što prije izdamo monografiju i da to - baš poput samog Saloona - bude jedna dobra i uspješna priča sa sretnim krajem.
Nakon što smo završili razgovor o sadašnjosti i budućnosti Saloona, napravili smo krug po svim tim prostorijama i plesnim podijima da vidimo kako sve to sada izgleda, a onda se nametnula i tema koju smo nastojali izbjeći jer, osim što je bolna, više je puta ispričana te je svima poznata - ona o nedavnoj prošlosti Saloona. Onoj ružnoj, kada su neki primitivci provalili u njega, ilegalno ga zauzeli, te uništili sve što se uništiti dalo. Praveći, naime, taj krug po Saloonu nismo mogli ne prisjetiti se svih onih krugova koje smo tu radili dok je on bio na vrhuncu svoje slave i dok se od gužve jedva prolazilo, a što bi svakako bila dodatna čar svega toga jer bi uvijek sreo nekog poznatog, malo se zadržao razgovarajući s njim ili, eto, očešao se od nekoga nepoznatog, ali atraktivnog. (Ta sjećanja nam, evo, ipak nisu uspjeli uništiti poput zidova i instalacija...)
Sasvim krivo držali smo ga za tipičnog predstavnika 'zlatne mladeži' koji na račun određenih roditeljskih postignuća živi nekim flambojantnim životnim stilom. Nešto dakle, što smo navikli viđati po drugim zagrebačkim klubovima, ali Saloon se - kako smo tek danas shvatili - i po tome razlikovao od ostalih. Ovaj čovjek s kojim smo se našli, sušta je suprotnost svim tim lažnim predodžbama koje smo o njemu tada imali, a zapravo samo sramotnim izlikama kojima smo pokušavali opravdati vlastiti neuspjeh.
