U prepunoj dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) održan je multimedijski performans dviju umjetnica, glazbene ikone Josipe Lisac i „kraljice performansa“ Vlaste Delimar pod nazivom "Moja prva art učiteljica". Susret dviju umjetnica održan je u povodu retrospektivne izložbe Vlaste Delimar „TO SAM JA“. Vlasta Delimar je upravo Josipu Lisac istaknula kao svoju "prvu art učiteljicu", kao važnu osobu za formiranje vlastita umjetničkog puta.
Kada je 1970-ih iz Koprivnice došla u Školu primijenjenih umjetnosti u Zagreb, Vlasta je običavala u praznim prostorijama doma učenika iz sveg glasa pjevati upravo Josipine pjesme: jer u njima je osjećala drukčijost, samosvojnost, slobodu. Tih godina Josipa je pjevala na festivalima i osjećala da želi biti svoja, da ne želi da je ukalupe u pjevačicu šlagera. Dvije su umjetnice tako na pozornici razmijenile iskustva, sjećanja i anegdote na vrijeme kad su više intuitivno nego promišljeno znale da moraju slijediti vlastiti put u kojem je umjetnost život i život umjetnost. Na oduševljenje publike i zapjevale su zajedno Josipine vječne pjesme. Naposljetku, kad je Josipa susret dviju umjetnica završila stihovima: „Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet / Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet / možda, tko zna, jedna od sretnih / Jedna od tisuću bit ću bas ja“ – ganuta je publika znala da njih dvije doista jesu odabranicama sreće, jer su našle svoj svijet.
Na početku izvedbe performansa, Vlasta Delimar je rekla da joj je, kad je imala dvadeset i koju i znala da želi krenuti na put umjetnosti: „…tada mi je trebao netko kome mogu vjerovati i netko tko će potvrditi ispravnost moje odluke, trebao mi je saveznik. Bila je to Josipa Lisac.
Njezin duboki i taman glas koji se potpuno razlikovao od svih šlager pjevača i pjevačica onog vremena, njezin prkos i način izvedbe, pojavnost na sceni, te njezina ustrajnost i hrabrost potvrdili su mi ozbiljnost i snagu umjetnosti kao jedne od važnih segmenata ljudske egzistencije koja je trebala biti moja budućnost. Kroz Josipu Lisac najprije sam nesvjesno a kasnije svjesno naučila što je osobnost i kako ju i sačuvati. Kroz loše kritike publike prema njoj učila sam kako se postaviti prema ljudima koji ne razumiju drugačije, učila sam što je tolerancija, učila sam prihvaćati drugoga odnosno drugačije. Braneći njezino pjevanje ja sam branila svoje stavove.“
Zajednički nastup umjetnica, kroz dijalog „učenice“ i „učiteljice“, popraćen dokumentarnim filmovima, snimkama izvedbi i Josipinom senzacionalnim a capella izvedbama pjesama koje su obilježile umjetnički put Vlaste Delimar, pružile su publici nevjerojatno multimedijsko putovanje kroz vrijeme.
Inače, u sklopu izložbe umjetnica izvodi dva performansa: Poziv na druženje i Moj privremeni dom.
Performans Poziv na druženje spada u one radove koje je umjetnica osamdesetih nazivala „komunikacije“ i u kojima je veliku pažnju posvećivala kontaktu s posjetiteljima i osluškivanju senzibiliteta publike i pojedinca.
Danas Poziv na druženje predstavlja nastavak osluškivanja publike kojim umjetnica propitkuje do kuda je došao proces gradnje vlastite umjetnosti tijekom tridesetak godina rada. Performans se svakodnevno odvija na mobilnoj pozornici koja je postavljena svaki put na drugom mjestu, na kojoj umjetnica s gostima uz ručak razgovara o umjetnosti.
Performans Moj privremeni dom odvija se u izložbenom prostoru MSU-a, koji je privremeno postao dom umjetnice u kojem živi i radi tijekom trajanja izložbe.
Svi koji još uvijek nisu neka obavezno posjete Vlastu Delimar u njezinom novom domu u MSU do 24. 8.2014.
