Poznata drama Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže u ovoj je dramaturškoj koncepciji svedena na tri glavna lika, Leonea Glembaja, njegovog oca, Ignjata i maćehu, barunicu Castelli, na što je redatelj i autor te koncepcije, Željko Senečić bio potaknut razgovorom sa samim Krležom koji mu je rekao da su Glembajevi,zapravo, drama tri lica.
Oko jednog biljarskog stola dogodit će se niz nepredvidivih zapleta, otvoriti „Pandorina kutija“ mračnih obiteljskih tajni a strast će kulminirati bar jednim neminovnim ubojstvom na kraju.
U potresnoj igri sjajnih glumaca, Andreja Dojkića, Žarka Savića i Vesne Tominac Matačić, protok vremena zabilježit će jedino otkucavanje zidnoga sata, dok u opuštenoj atmosferi uz piće i cigaretu budete svjedočili jedinstvenom kazališnom događaju u gradu.
Živeći i djelujući kroz burno razdoblje povijesnih i političkih zbivanja u Europi koja obuhvaćaju oba svjetska rata i intenzivna društveno politička previranja toga doba,Miroslav Krleža, društveno osviješten i angažiran intelektualac i umjetnik s kritičkim pogledom na društvo u kojem živi, zapanjujuće je aktualan i danas, te neprekidno izaziva potrebu za ponovnim istraživanjem, sagledavanjem i razumijevanjem njegova djela.
Međutim, piščev politički angažman prečesto je utjecao na vrjednovanje i interpretaciju njegova djela, pa je tako onaj dio njegove umjetničke vrijednosti koji ga stavlja ravnopravno uz bok svjetskih klasika u dobroj mjeri ostao u sjeni te politizacije.
Prema mnogim znanstvenim interpretacijama, njegov dramski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), bio je svojevrstan kompromis s konvencionalnom dramaturškom poetikom kojom se želio prilagoditi provincijskim okvirima svoje okoline, odustavši od prethodnog mladenačkog uzleta.
Na tragu te spoznaje nastala je i ideja o ovoj predstavi. Nimalo ne oštećujući velikog autora, ovaj pristup dao je uvid u „intimnog“ Krležu.
Predstava Glembajevi, svedena na tri glavna lika, u prvi plan postavlja, namjesto društveno političkog konteksta vremena, psihološku dimenziju arhetipskoga trokuta oca, sina i maćehe kao i u grčkoj drami ili u Shakespearea.
Kroz glumački proces koji se zasniva na emociji kao osnovnom glumačkom izražajnom sredstvu, otvaramo i drugu dimenziju poznate drame. Razotkrivamo i one najdublje zakutke duše likova ocrtanih majstorskom vještinom velikog pisca. Ova dimenzija prerasta društveno političke okvire svakog vremena, te se kroz takvu formu predstave Krleža čita i kao moderna obiteljska drama.
Shodno tome i prostor u kojemu se predstava igra idealno simulira intimni prostor građanskog salona iz doba Glembajevih, gdje gledatelj ima priliku u opuštenom, neformalnom ambijentu uz piće i cigaretu svjedočitiiznimnom kazališnom događaju, iz blizine iz koje mu neće promaknuti ni najsuptilnija emocija, u iskrenoj, do požrtvovnosti, glumačkoj ekspresiji koja mu omogućuje identifikaciju s emotivno „živim“ karakterima, s krajnjim ciljem, kako u doba Aristotela tako i danas – katarzom.
„Veselo, žalosno, uzvišeno, veličanstveno, smiješno, turobno, podrugljivo, dostojanstveno, lijepo, nakićeno, zabavno, pobožno, poticajno, utjecajno, uplivno, koketno, idilično, arkadijski, pastoralno, ogavno, bljutavo, pobožno, skrušeno, misaono, smiono, pobjednički, poraženo, nasilno, lijepo, ružno, drago i odvratno, milo, nemilo, nedrago, jadno, istinito, živo, čisto, neposredno, životno, jednostavno, oduhovljeno, uvjerljivo, izvorno, lično, individualno, lijepo ili ružno, sve to doista i postoji, od djetinjstva, u životu svakog čovjeka bez ikakve kombinacije sakrivenih misli.“ M. Krleža
