Specijalna potreba je roman koji afirmira ono nešto autentično ljudsko u nama. Hrabar i potresan tekst koji je tako napisan da čitajući ga, postajemo bolji ljudi.
Protagonist romana Specijalna potreba desetogodišnji je dječak Emil koji živi s majkom u unajmljenom stanu u nekom neimenovanom gradu. Samohrana majka teško sastavlja kraj s krajem iako se ubija od posla. Sinu, koji ima problema s nogama i k tome boluje od mutizma (poremećaja govorne komunikacije), daje svu ljubav i bori se da se, u nesklonoj sredini, što bolje socijalizira. U vrlo vješto i precizno vođenoj priči o hendikepiranom dječaku koji se na svakom koraku, osobito u školi, susreće s nerazumijevanjem i nedostatkom empatije, zbiva se i jedan kratkotrajni ljubavni zanos, dramatični lomovi među likovima, neobični susreti s dilerom, filozofska razmišljanja starog slijepog profesora i Emilovo natjecanje s njim u slušanju šumova.
Kod Emila je posrijedi pojava koju psihijatri nazivaju selektivnim mutizmom, karakteristična za dječju dob: dječak s pojedinim osobama razgovara normalno, a s drugima pokazuje potpuni ili parcijalni mutizam. Na pitanje kako otključati Emilovu bravu, osim majke koja to postiže ljubavlju i intuicijom, racionalan odgovor nudi tetak Jakov. On smatra da se kod Emila „sve vrti“ oko prisnosti i povjerenja, načina približavanja, pa mu daje vremena da shvati kako mu želi dobro i da mu je „baš takav kakav je, drag i prirastao srcu, jer je poseban i drugačiji“. Upravo na odnosu likova prema toj Emilovoj posebnosti – odnosu koji je polariziran i motiviran različitim razlozima, od socijalnih, psiholoških, religijskih do karakternih i drugih – gradi se drama glavnog junaka romana.
Vidi li Emil na kraju, unatoč svim nevoljama koje je u međuvremenu prošao, ipak neka otvorena vrata?
