Čitalački fenomen „Godina prođe, dan nikad“ potresna ispovijest Žarka Lauševića o obiteljskoj tragediji, konačno je stigla i u hrvatske knjižare.
Knjiga koja je srušila sve rekorde prodaje i prodana je u Srbiji u 340.000 primjeraka priča priču talentiranog i omiljenog jugoslavenskog glumca Žarka Lauševića koji je preko noći postao bjegunac i ubojica. U ovoj biografiji Laušević detaljno opisuje svoje najgore godine života, osobnu tragediju, život u bijegu i pomilovanje koje je dobio od srbijanskog predsjednika Borisa Tadića.
Njegova priča ide ovako. Osamdesetih i početkom devedesetih Žarko Laušević slovio je za jednog od najboljih i najzaposlenijih jugoslavenskih glumaca. Diploma na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, niz kazališnih uloga, filmski debi, TV serije, filmovi, nezaboravne uloge Šilje iz Sivog doma ili Šmajsera u Crnom bombarderu, naslovnice tiražnih magazina, ugledne nagrade... Sve su to scene koje su se u životu Žarka Lauševića nizale s nekom čudesnom lakoćom, kao da je njegov put do glumačkog Olimpa već odavna zacrtan, kao da mu je predodređen. Kao da se podrazumijeva da mu je mjesto na samom vrhu. Nesporan talent, mnogo truda i odricanja činili su svoje. A onda je svoje rekla i Sudbina. Usred birtijaške kavge, u sekundama koje će mu odrediti život, Laušević je od velikoga glumca postao – dvostruki ubojica.
Žarko Laušević nije napisao autobiografiju. Autobiografije se počesto uljepšavaju, gdjekad gomilaju hvalisave podatke iz života svojeg poznatog autora, nude objašnjenja i izlike. Laušević to nikako nije učinio. On je na papir stavio sve. Svoje misli, prezire, dane i bjegove. Svoje strahove, svoju utrobu. Ne traži time oprost, niti želi da ga razumijemo. Samo nam dopušta da se uvjerimo kako je u nekim situacijama možda najgore – ostati živ.
„Naravno, ja nisam slobodan čovek. Čovek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda više nikada ne može biti moja reč. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni, sloboda je da me slobode, svojataju, mrze i mrcvare. A ja sam više i ne znam šta uopšte i znači ta reč. Je li to možda samo sećanje da sam jednom kao dete trčao oko Biljarde, bio srećan. Ili je sloboda onaj trenutak kad sam odlučio da napišem ovu knjigu.“
