Suprotno od ljubavi debitantski je roman Julie Buxbaum koji najavljuje veliki talent u suvremenoj prozi. Kroz odlične opise smijeha i suza svakodnevice, Julie Buxbaum stvorila je književnu junakinju koju će odmah prepoznati svi koji su voljeli i izgubili, pa ponovno zavoljeli. Upravo zato, ova knjiga je naša književna preporuka za ovaj tjedan koju morate pročitati.
Na ovom našem putovanju kroz život koliko god bilo prekrasnih livada iz sna i pogleda koji oduzimaju dah, uvijek ćemo se tu i tamo zaplesti u šipražje i morati proći kroz šikare uzduž zavojitih puteljaka, ali bitno je znati da je livada uvijek tu, uvijek prisutna, iako koji put izgubljena od pogleda. Ponekad se osjećamo izgubljenima, koji put lutamo bez cilja. Je li bilo trenutaka kada ste trebali pronaći sebe, kako biste mogli shvatiti druge?
„Ostatak svog života ni ja ne želim provesti sa sobom. Kako bi mogao Andrew? I kako nekomu koga voliš objasniti da mu se ne možeš predati, jer da mu se predaš, ne bi bio siguran koga mu daješ? Da nisi siguran čak ni koliko vrijede tvoje vlastite riječi? Ne možeš to nekomu reći, pogotovo nekomu koga voliš. Pa zato i nisam. Umjesto toga, postupam pošteno. Lažem.“
Glavna junakinja ovog romana, Emily započinje svoju priču lutajući, ne znajući točno što želi ili čemu teži. Hoda kroz polusan nesvjesna sve ljepote koja ju okružuje, nesvjesna svojih potencijala. Cijeli svijet joj se raspada. Teško je zacijeliti rane i pomiriti se s prošlošću, ali čini se kako Emily nema niti volje započeti zacjeljivanje. Tone u očaj i depresiju i jednostavno je nije briga. Cinici bi možda rekli: Kriza kasnih dvadesetih godina?! Jer, što joj zapravo fali, mlada je, uspješna, ima dobro plaćen posao, radi ono za što se školovala, ima u životu ljude koji je vole i divnog mladića pored sebe, da život je koji put težak, ali ne treba zato klonuti duhom, međutim Emily to tako ne vidi, jer što kad jednostavno zapnemo u začarani krug i on se samo vrti i vrti bez želje ili uopće namjere za stajanjem. Neovisno o svemu onome dobrome, ono loše glasnije odjekne. Mrzi svoj posao i šefa koji joj nastoji zagorčati život, uspomene koje ju vežu uz majku, koju je izgubila kao djevojčica, čine se nevjerojatno dalekima, otuđena je od oca koji djeluje kao da je potpuno oguglao na emocije, djed kojeg voli najviše na svijetu pati od demencije, a Andrew… Andrew odlazi, ne svojom voljom, već njezinom i to baš tada kada ju je htio zaprositi, jedino što preostaje jest zapitati se: Tko je zapravo voli? Lako je izgubiti ljubav u toj situaciji…
„…Emily, trgni se. Ovo je tvoj život, za ime Boga. Vrijeme je da se suočiš s njime. Ne možeš nikamo dospjeti, ništa preboljeti, ako sebi uopće ne dopustiš da išta osjetiš. Vrijeme je.”
No Emily u svom jedinstveno šarmantno-komično-ciničnom duhu konačno nastoji posložiti stvari u svom životu, a mi čitatelji doista joj držimo fige da uspije. Odjednom Emily ne prihvaća ne kao odgovor, skuplja hrabrost suočiti se sa strahovima i duboko vjeruje da se upornost isplati. Život nije tako crn, a i kad je, neka nam Emily bude nadahnuće da nije sve izgubljeno. Već pola uspjeha leži u tome da priznamo kako nam je potrebna pomoć – bez srama, bez oklijevanja, bez straha.
